Bijelim snijegom prekrivena
stojiš na uglu samoće
u tuđini od poznatih skrivena
daješ se svakom tko te hoće.

Tvoj svodnik te često tuče
ponekad remenom baš te mlati
al tebi je važno da nisi kod kuće
gdje vole te tvoji otac i mati.

Putovnice tvoje odavno nema
bijelo si roblje prepuno sjete
na rodnoj ti grudi ljuljačka drijema
spomen da nečije bila si dijete.

Tek utjehu nađeš u bijelom prahu
za prahom uskoro slijedi i igla
u agoniji svojoj sve bliže si krahu
o, krasnu si premiju djevojko digla.