Svakog dana prolazim
tom dugom zelenom pistom
u kasne sate s posla dolazim
uvijek poznatom rutom istom.

Na aleji iz prošlog stoljeća
vijugavoj od istoka do zapada
lansira se stara uprljana odjeća
najčešće u ’61. godinu pripada.

Od godina svemirskih visina
osvajanja Mjeseca i planeta
ostao je tek Put Jurija Gagarina
tik do institucija prosperiteta.

Izložena je tu visoka moda
nekog čudnog ustajalog vonja
kao i sirotinja koja tuda hoda
istrošenih lica i silueta od bdijenja.

Sve zaudara odstajalim smradom
po crnim kantama za smeće
ponuda je prikupljena gradom
i prostrta na plastične vreće.

Tu se nađu i iznošene sandale,
što i ako su samo broj manje;
cijena za par kuna vrijedna je hvale
a bonus – stara knjiga za čitanje.

Kad prođem tom putanjom dugom
prisjetim se svih proteklih godina
moje srce biva ispunjeno tugom,
a možda je to samo zbog Gagarina!?