Pred neverom, bosonoga šutim

kažnjeni smo, izgubljeni, slutim

valovima sad prepuštam dušu

da potone dok vjetrovi pušu,

i razbiju zauvijek sve slutnje

na sred mora odmotaju šutnje,

nemoj danas donositi cvijeće

pusti beskraj da nebom prelijeće,

nek ne dira potonulo sunce

nek ne dira ljubavne bjegunce

jer u šutnji dodir strepi budan

umotan je u taj nemir čudan

a srce se opraštalo ne bi

skamenjeno,  još pripada tebi,

tamo gdje se miješaju sve sjene

i latica u pogledu vene,

ti prešuti da noć suze dijeli

pola meni, pola drugoj ženi,

samo priznaj prazninu što budi

na rubu smo, izgubljeni ljudi.