.

.

.

Imao je lice
nježnoga dječaka
u grudima srce
iskonskog seljaka.
Volio je zlatno polje
bez imalo dobre volje
držat se bontona
otmjenih salona.
.
Cilindar on nije
nosio zbog žena
već kako bi sijena
svojoj kobili dao.
Zbog kučke neke
znao je patiti
jer nije mogao
štenad joj vratiti.
.
A gospu jednu lijepu
i ne više mladu
ljubio je snagom svom
zvao ju djevojčurom.
Otišao pjesnik
otišla i ona
nestali u snove
sa životnog trona.

Marija Juračić “Pisci, ljubav i ostale rtice” 2013.