Kad te nitko više ne zove “sine”

Osluškuješ vjetar, sakrivaš lice

A onda hrabro pogledom u visine

Razmičeš oblake, propitkuješ ptice.

 

Kad te nitko više ne zove “sine”

Najbolnije ćutiš da nisi dijete

Nema glasnijeg od krika tišine

Smiješni gromovi s neba prijete.

 

Kad te nitko više ne zove “sine”

Srce dahće u olovnom kaputu

Pa smišljaš sitne prevare i psine

Kako do sreće na zemaljskom putu.

 

Kad te nitko više ne zove “sine”

Dodiruješ sjene, sakrivaš lice

A onda ne čekajuć’ da bol mine

Prigrliš život do zadnje sitnice.