Skrivena hodaš u nizu aleja
utkana u zvijezde sva si mi u snima
puste klupe što samuju duž keja
zovu nas da opet sjedimo na njima.

Presahle su riječi od kada te nema
na granama lišće tako sjetno vene
vrijeme kao šapat u krošnjama drijema
tužne su i tamne bijelih breza sjene.

Zatočena trajno negdje u mom umu
prisutna i stalna kroz sutone i jutra
u mijenama vjetra, sva u divnom šumu
u mislima mojim nošena u sutra.

Uz anđele hodaš u nizu aleja
utkana u srce, sva si mi u snima
dok puste klupe samuju duž keja
i traže nas da opet sjedimo na njima.

Ivica Grgić "Dosanjana lira" Redak,20I3.