O, je li bilo baš tako davno

pa se srce već nejasno sjeća

kako je u ono doba slavno

na vrhuncu izgledala sreća.

 

U daljini neka svjetla mutna

i zamagljeni obrisi neba

puna uspomena torba putna

izgubljena je a sad mi treba.

 

Ja ne prepoznajem ova lica

niti kuće obgrljene dračom

prazne oči i gnijezda ptica

vape za pjesmom, čeznu za plačom.

 

Što ću s tim kamenjem na duši

trebalo je ostati na stazi

da nađem dječaka što pjevuši

dok u susret svojoj sreći  gazi.