Negdje u meni kroz nanose tuge

proviruju latice uvelog cvijeća

zimske su noći hladne i duge

u njima drhti tek plamen svijeća.

Tako sam sam i prepun jeze

ko ranjena zvijer sam u četiri zida

kroz mutna se okna naziru breze

bijele im grane klonu od stida.

Ne dozivam, ne molim, šutim

dobro se osjećam u umu što ludi

katkad u zori sjenu ti slutim

i nemoćan padam na vrele ti grudi.