Već nestaje zanos, blijedi nadahnuće
za usnama tuđim kada želja mine
vidjet ću sebe blijedog, mrtvog u svanuće
zgrčenog u zadnjem traku mjesečine.

Vjetar će hujit nečije ime
ja neću slutit smisao tada
na trošnome stolu će rasute rime
snivati pjesmu ljubavi i sklada.

Negdje u bagremu trn će sjati
košute kradom poljem će ići
njihovim tragom koji se zlati
do zvijezda samih i ja ću stiči.

Noseći tešku liru i rime
pjevat ću vjetru što huji ti ime.