Zatočeni u samicu dobrovoljno

u kojoj su  ljudi priviđenja, anđeli stvarni

i plavi od galaksije

pogubljeni usnama

na vodi izvorskoj,

koja razastire poglede i dušu

nismo brojali otkucaje sata

ni zalaske sunca

samo smo živjeli za te trenutke nebeske

u kojima nismo znali

čiji je dah zamaglio svijest

unutar kruga postojanja,

sve ostalo bilo je nebitno,

stavljeno na čekanje,

onda je nenajavljen odjeknuo prvi pucanj

ispraznio je šetnicu,

 ulice,

izloge,

ubio korake

na brisanom prostoru Zadarskog mosta

učinio sve da nečujno dišemo

i zamremo sa suzom u pogledu

dopustili smo da nas mulj potopi

u slanom moru

dopustili smo ruzini

da nastani naša srca, duši da grca

podijeli nas krikom ratne sirene

da nas zanijeka

tada si ti postao ti a ja sam ostala

nisi rekao kako ću bez tebe,  

taj dan i one poslije,

samo si nestao

dok su danju i noću ranjavali dušu našega grada

bili smo udaljeni

na otkucaj srca, na nišan

nisi mogao

nisi mogao dalje tako,

previše je boljelo

saznala sam jednog tihog jutra,

nedavno

na brisanom prostoru Zadarskog mosta

tamo gdje ptice slobodno lete

i znaju voljeti

zauvijek.