Bilo je ljeto i bio je mir kada sam prvi put čitala zbirku poezije  “Dodiri“ hrvatske pjesnikinje Bobe Grljušić.  More se utišalo, bumbari zaustavili let, bobice ogrozda raspukle se od zrelosti, a ja sam tako željela čitati nešto  mirno i zrelo, nešto jednostavno i duboko.
“Dodiri“ su me dotaknuli nenametljivo, oprezno, laganim  dodirom kratkog, slobodnog stiha. Autorica ih je ponudila u četiri tematske cjeline; Plima, Školjka, Vezilja od sna, Nenaslovljeno.

„Plima“ je svojim stihovima nahrupila naglo. Ponijela me svojom mirnom snagom i pokazala mi izvore ove duboko proživljene poezije. Odvela me do;

ljubavi
do ljepote

do istine

do svemira

da zakratko budem

Ja

 

/Ti i ja/

Riječ s perspektivom dubokog, mirnog mora nije se rasplinula, nije pohrlila širini, već se preobrazila u školjku. Bijelu, nježnu, mekanu. Kada je Veliki Um stvarao svijet, ostavio je malo čarobnog praha da začini tajnu. Tako i ljudi moraju imati poneku lijepu tajnu, samo njihovu.

“Školjka“  ne govori glasno, ne viče, ne plače. Ona čuva nabujali osjećaj, čuva ga u sebi za onoga za koga će se povremeno otvoriti, onoga koji će znati razumjeti.

Ima bit da je ništa

sve što ti nudim

ima bit da je slabost

ova snaga moja

kojom te ljubim

ima bit da je bolje

da sve prešutim

da slutim samo

slutim i šutim

/Ima bit/

No, panta rei, sve teče i mijenja se, sve je nalik vodi koja  nosi, ispire i vraća.

Izrečeni su osjećaji koji se još ne žele definirati, ali   preplavljuju, postaju svečanost duše. Nalazimo ih u svakom obliku postojanja. A ljudsko postojanje nije samo ono što zovemo realnošću, ljudsko postojanje nosi u sebi i veliku tajnu sna.

„Vezilja od sna“

San ne pita dozvolu razuma. On ulazi u naš um bez kucanja.  Krhki smo, često ranjivi pred izazovima života, a san nas štiti od svakodnevice, otvara  spoznaju i ostavlja slutnju. Nikada ne znamo što ljudi u sebi nose. Vidimo njihova tijela, kretnje, privide, a ono intimno, sadržajno, ono stvarno, ostaje  naslućivanju. Pojavi se ponekad u stihu pjesnikinje koja postaje i uho i srce.

I kako se snovi često prikazuju simbolima, tako duboku simboliku nalazimo i u pjesmama Bobe Grljušić.

Mjesec kao kriška

naranče

jedino ponuđeno na stolu

neba

samo da zasuzi

jako

da bar hoće

možda potopi žegu

/ Bezimena pjesma/

U posljednjem dijelu knjige „Nenaslovljeno“ pjesnikinja oslobađa i misao i riječ,  duboko svjesna okoline i sebe u toj okolini, kojoj daje i uzima onoliko koliko joj um i srce nalažu. Jednostavno diše i osjeća život.  Diše i piše.

Evo ti riječ

zauvijek

svoju mi ne moraš dat

evo ti dio

ili cijeli san

svoj mi ne otkrivaj

evo ti dajem

dio ili cijelu sebe

u nepovrat

riječ „san“ ili“ja“

malo je

ti imaš više

sve što ja pružiti hoću

tebi je previše

 

.

Marija Juračić, prof.

Knjiga  se može nabaviti na adresi;

http://www.superknjizara.hr/?page=knjiga&id_knjiga=25882

Recenzija knjige Bobe Grljušić “Dodiri”