Tmurna jesen, suncu ni traga

Gola stabla, livade bez cvijeća

Sjedim na vratima kućnoga praga

Nema je, ni traga od proljeća.

 

Jeli me se sjeća?

 

Sam u tišini mrtve prirode

Na mrtvilo pejzaža kiša veselo pada

U zagrljaj mokri noge me vode

A tinja nada.

 

Gdje li je ona sada?

 

Korak po korak, lokva pa još jedna

Od kiše što lije preko moga lica

I suzu ispire sudbina bijedna

Tetura jedna promrzla ptica.

 

U oku joj sjaji tratinčica!

 

Odletjela bi ona u oblake plave

Ali tmurno je nebo, na pragu je zima

Zaspati će na ležaju od žute trave

Pokrivena nemoćnim krilima.

 

U susret snovima!