Nekom slatkom tugom prolile se oči zore
sa visina strepi blijedi mjesec živ
svojim snenim sjajem zadnje zvijezde gore
k'o da plaču što će dan ih razbit siv.

Utkala se rosa u latice ruža
niz široke naše bašće cvjetne
preko njiva magla svoju svilu pruža
k'o da tješi puste oranice sjetne.

Ispod starih streha blagi vjetar cvili
prede svoje tihe melodije nježne
tako su dragi, mojoj duši mili
ti trenuci neke nedohitne čežnje.

Skriveno, duboko u zelenom gustišu
nešto šuška, tanke grane miče
tu mladoj srni plahe grudi dišu
usred ove zore koja sviće.