TOPLINA DAVNA…
Planina godina, baca na me suđen hlad,
dok bremenit tugama jaši ga usud.
Odbjeglu rijeku snoviđenja vraćam sad
zidovima intme, samo ja znam od kud.
U rosnoj djetelini prste zrcalila
noćna slika iskričava zviježđa,
iz srebra čistih zraka u nj’ se slila
polegle mjesečine blistava pređa.
Još od čežnje sumraka trudna
nosila si sramno svog cvijeta stamen
nudeći ga kao dar sva budna,
tjeskobnu nagost, drhtureči znamen…
Mekost ko’ pamuk sad skrbi našu žeđ,
raspjevana vlažnost prstena i koplja,
čujno srce u krošnjama grudi, sveđ
hukom uznemiruje utrobna duplja.
Bijelom puti koracali mirisi silnI,
Ko’ zrcalna rosa što biljem blista
Bijaše nježna,blažena i sva čista
Cjelovim skupljah, njen dar vilni…
Jantar- rama čuva miso tu od kiše,
tek ponekad živu da o njoj mnijem
al’ u hladu ljeta jedva da ju snijem
kol’ko usud steže,možda čak i nikad više…
Marija
katarinab
16/01/2015 at 6:02 am Permalink
Ima duboke životne simbolike u danu na izmaku, ali danu koji ne gubi svoju toplinu. Ranojutarnji pozdrav Staša:)
16/01/2015 at 9:35 am Permalink
Grije me sunce kroz prozor i poezija Tvojega portala, divnih ljudi Očaranih ..iz sveg srca pozdrav Marija
16/01/2015 at 11:59 am Permalink
Jantar- rama čuva miso tu od kiše,
tek ponekad živu da o njoj mnijem
al’ u hladu ljeta jedva da ju snijem
kol’ko usud steže,možda čak i nikad više…
Sve pustiti usudu pa šta bude da bude ,toplinu čutiti i u rosnoj djetelini i vratiti je u misli.
Pozdrav Staša …lijepa pjesma.
16/01/2015 at 2:46 pm Permalink
Ne opirati se!
zalog je za toplinu ma od kud ona stizala
prekrasna pjesma!
16/01/2015 at 7:15 pm Permalink
Bezvremena čežnja … moja prva pomisao. Staša, lijepo napisano u trenutku inspiracije, kada riječ sustiže riječ, a srce pjesnika ostavlja neizbrisiv trag.
Srdačan pozdrav!
16/01/2015 at 7:31 pm Permalink
U rosnoj djetelini prste zrcalila
noćna slika iskričava zviježđa,
iz srebra čistih zraka u nj’ se slila
polegle mjesečine blistava pređa.
Još od čežnje sumraka trudna
nosila si sramno svog cvijeta stamen
nudeći ga kao dar sva budna,
tjeskobnu nagost, drhtureči znamen
pozz
16/01/2015 at 7:32 pm Permalink
Prekrasna pjesma! VP staša:)
16/01/2015 at 8:32 pm Permalink
Ništa nije tako davno ni’ daleko dok je blizu srca…
Spomenula bih asocijativnu vrijednost riječi, duboka emocionalna povezanost pjesnika i slika…
Ugodnu noć Staša!
17/01/2015 at 10:33 am Permalink
Prosula se sjećanja topla i intimna…Usud je taj koji nas kroz život baca ali uspomene su naša luka.
Pozdrav!
17/01/2015 at 9:14 pm Permalink
Prekrasna pjesma Staša. Punina, dubina, bogatstvo. Arhaizmi koji me oduševljavaju, mekoća riječi u stihu koji vabi nježnošću.
Odoliti ću i izdvojiti da bih jače podcrtala rečeno…
“Još od čežnje sumraka trudna
nosila si sramno svog cvijeta stamen
nudeći ga kao dar sva budna,
tjeskobnu nagost, drhtureči znamen…”
Veliki pozdrav!
18/01/2015 at 11:32 am Permalink
jedna od boljih koje sam pročitao ovdje na portalu, dobra
ugodan dan želim
18/01/2015 at 11:21 pm Permalink
Hvala lijepi moji!