-20 Claudite iam rivos, pueri; sat prata biberunt Zatvorite već potoke, djeco, livade su dosta pile”

“Ubrao sam joj tijelo upalo među lišće, uzeo je u ruke kao melem divljih trava.

Snažan sam za sve njene slabosti.
Malo hramljem ulijevo.
Tu negdje mi nedostaje srce.
Naslanjam je tu da se ispravim, da budem prema njoj ispravniji, pravedan.

Bila je sva topla.
Mekana.
Osjetio sam kako mi pristaje uz svaki mišić.
Kao rukavica.
Vrela opna na koži, štit koži da ne odumre.
Znao sam da je bez mene prazna.
Niko.
Prazno korito.
Prazno se ne pretače u ništa.

Laž je da mi je ona niko.
Laž nije odgovor.
Laž je dobivanje na vremenu.
Toliko smo ga izgubili.
Dvanaest godina traženja.

Smijem da se zakunem, da smo dostigli tačku puknuća, iščezli iz okrutnosti krute materije, raskrstili s opširnim pravdanjem i prosto prihvatili pripadanje.
Propadanje jedno u drugo, ukinuli disperziju i raspadanje tkiva zbog bolesti duše.

Sklanjanje sa svjetla.
Znam toliko toga o sklanjanju sa svjetla.
Sklanjanju grijeha ličnog propadanja.
Znam o propadanju mrtvih tijela.

Spuštam se otežalim korakom prema kući.
Visoko ćemo se izdići ovu noć.

Ispovijed ispovjednika.

Sve nijanse sive u krvi noćas mora da se izdvoje.

Prečasni Oče, oprosti ovom grešnom paru.
Ne govori da je život ugađanje žudnjama.
Sve se urotilo da nas nema

Jedva noćas spasismo glave, iznosimo ih na pladnju, garnirane pelinovim listom i korijenom mandragore, sve gatke ovog svijeta noćas, da sklopimo primirje između života i smrti.

Saznat ćemo od čega smo sazdani.
Sazidani.
Urušeni.
Riječi će zvečati smrtonosnim naglaskom.
Naglasit ćemo koliko smo se puta ubili.
Jedno drugo.

Neće se moći roditi nikakva beznačajna radost iz ovog potopa.
Praznovat ćemo dan duhova.
Dan mrtvih.
Život koji se slavi od smrti.

Strahujem, da ću je noćas pokopati težinom svoje krivnje i ljubavi.
Užasno strahujem, da mijenom praznine mog života u ispunjenje neću uspjeti spasiti nikoga.

Kako da se oduprem smislu i razumu utisnutom u um?
Reci mi to, mati?
Progovori mi onim bezglasjem, promjeni mi ritam pameti.

Hoću da pristanem na njeno prisustvo u sebi, a da se ne istisnem.

Umjetnost crnila treba da posustane pred drukčijom prirodom, pred mnogobojnim čvorom mog i njenog stiskanja u česticu.

Odgonetni mi jesam li sam sada jednina ili množina?

Oprosti mi, Bože, ako si tu!
Blagoslovi me na ulazu!

Dolazim kući, a podučen sam da odlazim. Ne znam kako odjednom da se u potpunosti vratim.
Nisam svoj u potpunosti. U meni je drugi neko.
Neizvjesno je šta u kuću večeras unosim.

Jesam li sad bezličan ili ličan kad sam drukčiji od laži, od predstava koje sam igrao, da okončam čin izdaje sebe?

Kiša u meni zamuckuje, osjetim tek poneku kap.
Neću biti surov.

Moje istine će biti tvoji stražari noćas, poredane jedne uz druge nudit će besmisao.
Dok spava zvijer u meni, brzo ćemo proći kapije moje kuće.

Ništa s ove strane za tebe dobrog nema.
Ponijet ću te u majčinu kuću.
Sklonište od bijesnih vrtloga građeno neizmjernom odanosti.

Ugodno je i sad tu, unutar grobnice lijepo očuvane ljubavi.

Gledaš me.
Vidiš me, ne vidiš me, oči su ti zamagljene suzama.

Koliki je okean u tebi?

Reci mi, je li istina, da li iznutra i ti imaš samo munje, tamne oblake, buru koja noćima kaplje?
Jesi li postala davljenik?
Kakva si, da si moj si jedini spas?

Za očistiti se od zemaljskog je kasno.
Noćas me posveti.
Moja tajna beskonačnosti nazočna je na tvom lijepom čelu.
Za molitve neću reći ništa, ispunjene su.

Ponovo sam skupio svoje krajeve.
Presvlačim se iz purpurnog u bijelo, plavo, modro, močvarne zelene trske, neke leteće ribe išarane perjem.

Miješam nebesa dimom snoviđenja.

Ko sam postao, čiju dušu, čiju glavu nosam?

Uništio sam prava koja sam polagao na besmrtnost duše.
Čujem zvona stotina katedrala u sebi.
Misa zadušnica.
Spokoj, daruj nam.

Spuštam te na krevet, sjedam preko u kut.
Tu ću sjediti.
Čekati.

Gledati u mrak.

Iz mraka.

DANA ŠKRBA “MOLJAC U SVILI”

http://www.digitalne-knjige.com/skrba.php

Jedan komentar za "-20 Claudite iam rivos, pueri; sat prata biberunt Zatvorite već potoke, djeco, livade su dosta pile”"

  1. ShadowOfSoul
    ShadowOfSoul
    01/09/2020 at 10:36 am Permalink

    JOŠ JEDAN IZUZETAN TEKST POEZIJE U PROZI IZ KNJIGE “MOLJAC U SVILI” KOJU JE NAPISALA DANA ŠKRBA
    “Sklanjanje sa svjetla.
    Znam toliko toga o sklanjanju sa svjetla.
    Sklanjanju grijeha ličnog propadanja.
    Znam o propadanju mrtvih tijela. “

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.