.Čekanje

 

Usporenim pogledom s vrata čita mi misli. Smiješkom. Ali bez uobičajene radosti razlivene licem.  
Pokušavam shvatiti je li to budućnost, ili sad pored mene prolazi ta slika, oživljena šapatom lišća dvaju platana duboko mi u oči utiskujući svoju moć. Zbog te moći nadamnom ja čekam, pomislim i oblikom smijeha čujem
neprihvatanje tih svojih čudnih zaključaka. Ali Čekanje me pobjeđuje, preoblači se u moju sve težu zabrinutost zbog fiktivne, strahom izmišljene dijagnoze koja će biti zabrinjavajuća.
Da bih je odmah poslije dijagnoze čuo, svojih buntovnih i već namrgođenih osamnaest godina vješam o vrata bolnice kroz koja je maloprije ušla. Tada mi svijest ukazuje na drugu mogućnost – ostani! Sačekaj (tu u hladu). Strpi se.
U krajičku racija čitam svoje emotivno i lirski nabijeno reagiranje na mnoštvo životnih pojava (pored kojih drugi ležerno prolaze) i neočekivano osjećam snagu prihvatanja života-bolnice, života-bolesti, života-vegetiranja.

Iznenada vidim kako ulični exterijer postaje već jednom viđen:  krošnje platana i dva jablana uz rijeku, bijeli oblak  nad  brijegom. Nakon kratkoga preklapanja  dviju  stvarnosti  okrzne  me  slika  jednog ožujskog dopodneva za kojega ne znam je li prošao, ili će se tek desiti. No, ne podliježem dezorjentiranju zbog tih vremenskih barijera, iako i tada čekam majku sa sjenkom tuge u plavoj, prozirnoj svili njenih očiju.

– Zar ne sanjaš kako mi pričaš san koji će se tek desiti? –  čujem sestrino pitanje kako plovi niz rijeku zajedno sa mojom zabrinutošću, sa šumorom lišća, sa klorofilom, sa partiturom krošnji iznad nas.

U ruci joj je papir, kao usud podastrt mom iščekivanju. Ne gledam u nj, već u njeno lice na kojem se čita radost. Sretan, zagrlim je. Na bjelini makadamskog puta preko njezina ramena prolaznik bulji u ručni sat, a onda  nestrpljiv  nešto nečujno govori i gleda prema vratima bolnice. Ubrzo se pretvorio u Čekanje. Njegove nemirne ruke kao živo šiblje ovijaju se oko kamene statue u parku platanā ispored bolnice jer mu je liječnik umirujućim pogledom priopćio da ona ne može izaći prije određenoga vremena…

7 komentara za ".Čekanje"

  1. Mihaela
    Mihaela
    20/07/2018 at 8:42 pm Permalink

    Takva su čekanja uvijek stresna i ne volim o njima ni čitati. No snaga tvoga izričaja zarobi me posve!

  2. Marko Grubesic
    Marko Grubesic
    21/07/2018 at 10:35 am Permalink

    Bolnica je tako sumorno mjesto a ti si tu sumornost i neizvjesno odlično dočarao.
    Lijep pozdrav!

  3. roverroverled
    roverroverled
    21/07/2018 at 11:34 am Permalink

    Ostao sam zatečen zanimljivom fabulom i jačinom izričaja. Od bolničkog sivila uspio si stvoriti čarobnu priču koja te tjera i tjera na čitanje, a kada je pročitaš ideš je ponovo da čitaš jer se plašiš da ti kojim slučajem koji detalj nije promaknuo. Bravo Mirko.

  4. Murtulica
    Murtulica
    21/07/2018 at 7:08 pm Permalink

    Uvijek izvrstan, bilo koja tema da je u pitanju!
    Vp

  5. mirko1
    mirko1
    21/07/2018 at 10:19 pm Permalink

    Takvi vaši komentari krijepe. Podstrek su i vrsta pomoći. Zato i znače. Zahvaljujem se i srdačno pozdravljam:)

  6. katarinab
    katarinab
    21/07/2018 at 11:11 pm Permalink

    Proza koja plijeni svojim izričajem, izvrsnošću i vrlo jakim umjetničkim senzibilitetom.
    “U krajičku racija čitam svoje emotivno i lirski nabijeno reagiranje na mnoštvo životnih pojava (pored kojih drugi ležerno prolaze) i neočekivano osjećam snagu prihvatanja života-bolnice, života-bolesti, života-vegetiranja.”

    Lp!

  7. mirko1
    mirko1
    22/07/2018 at 10:42 am Permalink

    Veseli me tvoje viđenje i doživljaj. Hvala ti, Katarina, na lijepom komentaru.

    lpm

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.