A ispod dubine što je

Pođeš onako bunovna nesigurnog koraka još zgužvana od sna. Opet si izbjegla pogled ogledala namjerno.
U prigradskom autobusu malo ljudi nalik tebi. Ti se i ne trudiš uhvatiti neki budniji pogled ,jer mogla bi razaznat i značenje
a to ti baš i ne treba.

Hiniš promišljeno , puštaš svoj nehaj da ode kroz prozor,  pritom uočiš vlastito lice kako te promatra iz polumraka jutra.  Učini ti se taj odraz lijep  mada nejasan.  Stvaran li je?  Savršen nije ali neka ima vremena.
Na početku si igre s mislima a misli – pitanja .  Ne možeš protiv navike.  Opet ih vučeš, trpiš te pijavice što ti sišu vedrinu .
Ima li stvarno ?  smisleno ?  ima li ?
Bremenita polaziš iz jutra u dan .  Svakodnevnica, sve dalje od polazišta.  Znatiželja otkida od tebe  žive komadiće a ti u sjedalu sve sitnija  uvučena u vlastita prsa  .Odgovori  ti na vršku jezika a nikako da se skotrljaju  u jasno.
U taj tren netko pomiče ulicu. Ulicu i kuću i  magnolija pogubi latice u trešnji.
Opet ti otimaju .
Opet ulicu i magnolijn cvijet i cijeli i san.
Zacvile kočnice prenu se i miču ljudi , torbe i ruke . Sjedala za čas opuste a na izlazu zgusnuto dišu ljudi.
Podsjećaju te na maslačak. Vjetar skupio usta u zvižduk i čeka. U čas raspuhao cvijet na sve strane i tebe.
Krećeš se polako i usput negladnim zalogajima jedeš  krafnu . Papirnata vreća šuška : ima još do spoznaje ima .
Ali treba se dogoditi  i hoće.   Hoće li ?
Vozač taxija upadljivo zadržava pogled na tebi  duže no što smije i treba. usreće tvoje oko i bi mu nelagodno. 
Nelagodom otpuhuje i magli staklo pa te više ne vidi. Čelo ti blizu oblaka a oblak rasporen mirisom tvoga tijela .
Kao da si kroz pukotinu naumila sve do vrha a nad vrhom što je?  Široko ?
A ako ustukneš ako nazad se vratiš , a ti nisi od mira čeka te nizina .
Podno nizine dubina a ispod dubine što je? 

 

6 komentara za "A ispod dubine što je"

  1. Nevenka Pupek
    30/03/2012 at 11:42 am Permalink

    “Odgovori ti na vršku jezika a nikako da se skotrljaju u jasno.”

  2. Marija
    30/03/2012 at 3:15 pm Permalink

    Sviđa mi se taj postupak pripovijedanja u drugom licu, kao da se namjerno odmičeš od sebe.
    Opet isječak iz običnog svakodnevnog. Kratka vožnja autobusom. Opis vanjskog, običnog i unutranjeg, za svijet neobičnog. Mozak uvijek traži, smisao neki, bitak, nešto čovječno? I ako nađe, ako odgovori, što tada?

    “U taj tren netko pomiče ulicu. Ulicu i kuću i magnolija pogubi latice u trešnji.” Maštovito prikazano kretanje autobusa. Pozdrav Boba. 🙂

  3. newenka
    30/03/2012 at 8:30 pm Permalink

    Zanimljivo Boba, koliko toga čovjeku prođe kroz glavu…i koliko toga se događa, prolazi pored nas a nismo ni svjesni 🙂

    pozz newe

  4. stefi
    30/03/2012 at 10:13 pm Permalink

    Prelijepa crtica iz svakodnevnog život,osjećaji kretnje.ljudi.

  5. dinko1941
    31/03/2012 at 5:32 am Permalink

    Predivna ti je pjesma, pisana u monologu pripovjedača onako nasumce dok promatra život kroz prozor ( na primjer) i jako ti taj stil ide, jednostavnost ali i zagonetnost u premještanju riječi. osmjeh tebi :-))

  6. boba grljušić
    31/03/2012 at 4:01 pm Permalink

    sve vas toplo pozdravljam

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.