A kamo putuje moj um?

 

U ovoj lijepoj maloj smrti,
na koje mjesto biraš otići?
U toj sekundi dah zadrži.
Sve je tako vrlo temeljno,
kao jednostavan grešni čin zadovoljstva.
Također nebeski prirodno.

Uživanje u svemu ovom blagu.
Zanosna agonija kojoj svjedoči pogled
naše tjeskobe u susret blaženstvu.
Sve kulminira takvom brzinom,
i ono što izvire iz ponora uma,
kao velikog praska je teorija.

Od ovog stvaranja sveukupno,
izrazi blijede od umora.
Lagani su i teški kao pero,
kao iskustvo izvan tijela
uz toliko različitih objašnjenja.

Svako sobom u vlastitoj otpornosti,
poseže za mnogim nepoznatim ushićenjima.
To je putovanje koje nas vodi
po sirovom instinktu i samoprivlačnosti.
To je kao beskrajni vrući očaj,
u suštini nečega izvan stvarnoga.

Oslobođena osjetila bježe
konvergirati i spojiti se odjednom,
drhteći od divnog užitka požude
prema potrebama i žudnjama željom,
zatvoriti svoje oči u uzdasima,
kad se jureća senzacija sabranosti
izgubi u ekstazi,
praveći glupa mala lica
i čineći kao da dolazimo iz smrti,
Malo po malo se jezici uvlače,
da um tada počinje umrtvljivati.
Svaka emocija kao da se gubi,
kad počinje cviljenje i drhtanje,
i brbljanje koje nema smisla…
Jesu li riječi i misli
ono što nam atome cijepa?
Ili onaj bijeg, kad je sve preintenzivno.
Kad u strastvenim mukama
čini se previše abrazivno,
kao da još više vatru potpirujemo,
moleći i moleći za još jedan dodir,
koji će nas uzdrmati do srži…
To je nešto
što se ne može potisnuti.

I čini se kako rado i voljno
podlažemo dodiru.
„Zapali svjetlo!
Upaljeno nek’ bude po nalogu.“
Svojom slobodnom voljom
ostavit će vas ukočenima
u iščekivanju eksplozija.

A onda,
neposredno prije oduševljenja,
urušavanje svega iznutra.
Gubiš sebe iz vida
i zarobiš Svemir i sve ono u čemu je.
Um i tijelo, tada samo implodiraju,
uvenuti će i prepuštaju se… venu…
Duh ekstatično erodira,
Kao da će se vratiti u naknadnom sjaju.

A kamo su tvoje misli otputovale,
kad je tvoje tijelo dalo svu svoju snagu?
U koji krajolik su ti se oči okrenule,
onog trenutka, kada si zadržala se u dahu,
nadilazeći lijepu i malu,
smrt…

4 komentara za "A kamo putuje moj um?"

  1. katarinab
    28/03/2022 at 10:36 am Permalink

    Putuje, putuje u beskonačno vrijeme. Super!
    Lp

  2. Milan Janković
    28/03/2022 at 11:33 am Permalink

    Hvala Katarina, lijep je osjećaj spoznati da kraj tebe još netko diše.

    Često se pitam da li su um i duša jedno, jer često učinim ili kažem nešto dobro ili loše, a što dušom ne osjećam.
    Ako se nebesa i podzemlje za naše duše bore, šta se dogodi sa našim umovima, snovima, spoznajama…?
    Jednom sam napisao, …život u životu umire, godine se izgubile u njemu, još malo i izgubit ću se u svemu…
    To sam napisao kao školarac, nisam tada niti znao zašto pišem…Ne znam ni danas … jbm..

  3. Suzana Marić
    29/03/2022 at 7:41 pm Permalink

    Zašto pišeš? Možda griješim, ali moje mišljenje je: svatko od nas treba neki “ventil” na kojem bi ispuhao sve svoje emocije, pa bile one pozitivne ili negativne. Taložimo li ih u sebi, postaju teret i izazivaju stres. Ti si odvrnuo svoj ventil i stihovi teku. Neka si, Milane, ne zatvaraj ga! Pozdrav šaljem!

  4. Milan Janković
    29/03/2022 at 8:25 pm Permalink

    Hvala Suzana na podršci, kao i uvijek… Ne znam otkuda toliko te pozitivne energije crpiš, 😉😁👍🌹🍷

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.