Oblaci se rastrgali, vedri se nebo,
sunce se pomalja u pukotini oblaka,
ljeskaju se u moru pamučni oblaci bijeli,
žubore vali tiho, tiše,
nakon kiše i noćašnje nevere…
Kriče galebi, šušte borove grane,
život sviće novim jutrom,
a bila je noć nemirna, olujna, bijesna,
vali zapljuskivali obalu prevrtali oblutke,
u uvali škripale brodice, ribari u strahu…
Jedna je brodica okrenuta na bok,
voda u nju polako nadire, neće stati,
rane se njene na razbijenom boku vide,
od udara vala što ju je u stine bacila,
uže se istrglo, klati se brodica na valu,
i polako tone u morsku dubinu,
tiho sudbini svojoj predana…
julija
Josip Ergovic
katarinab
22/08/2012 at 9:20 am Permalink
ljeskaju se u moru pamučni oblaci bijeli,
žubore vali tiho, tiše,
nakon kiše i noćašnje nevere…
Dinko, tebi ne treba kist. I riječima dočaraš ambijent. Pozdrav!
22/08/2012 at 9:56 am Permalink
I pjesma je divna, oslikan prizor s mora, nekako je simboličan. Uživam i u slici i u pjesmi. Sunčani pozdrav Dinko 🙂
22/08/2012 at 11:17 am Permalink
Pjevajući o brodici kao da govoriš o živom biću, slika i pjesma…predivno, sve pohvale Dinko !
22/08/2012 at 12:23 pm Permalink
nekako me podsjeća na čovjeka i njegovu borbu kroz život
divno dragi Dinko:))
22/08/2012 at 12:32 pm Permalink
neko dočeka život što sviće novim jutrom, a za nekoga ostaju dubine! Krasna pijesma 😉 pozdrav
22/08/2012 at 3:53 pm Permalink
Svima Vama hvala 🙂
22/08/2012 at 6:02 pm Permalink
dinko, pogledao sliku
i pomislio, Marija vrlo vjerovatno ovo obriše, ali moram napisati
u jebote, koja slika, dinko, svaka čast, da imam šešir skinuo bih ga i naklonu bih vam se
a pjesmu moram ponovo pročitati jer slika me je zela
22/08/2012 at 6:05 pm Permalink
kao da se pjesmom dali malu gorčinu života, dok sam sliku zamislio opet kao radost života
predivno
puno pozdrava
sfd
22/08/2012 at 6:41 pm Permalink
I brodovi umiru…kao i ljudi.
Lijep pozdrav Dinko!