Anarhija tuge

Doživotno ljubljeni…
I sam znaš kako je
teško udahnuti
kad te pritišće praznina –
ta; od duboke boli
salivena, turobna
i mukotrpna tmina.

Poradi nas
nevoljko
usitnjavam
ove ostatke duše,
jer već odavno
nisam cjelovita.
Vraški nedostaje
taj buntovni
dio mene,
pod prašinom
gotičkog vela.
Zajednički
miris strasti,
drhtaj epohe
zagrljaja,
iščeznuo je
poput lahora.
I nema me,
baš nimalo,
u blizini tvojih;
dugotrajnom žalošću
okovanih sjena.
Ljubavi…
Prolazi nam
neponovljiva mladost,
u nepovrat lete godine,
a mi se sjedinjujemo
s fragmentima osude,
nerazumijevanja
i gorde distance.
Život nam se transformirao
u nešto posve neznano.
Ma, koliko god se trudili,
i dalje ne možemo razvedriti
mučno zaleđene osmijehe.
Kamo je nestalo
bezvremensko vrijeme
koje nam je darovano?
Lebdi li nad
raslojenim svemirom,
ili nas sakramentalno čuva
na križ položenom,
svetom zakletvom?
U drugačijim okolnostima
opasnih događaja,
prepušteni smo izgradnji
vlastitih dojmova
sklada i destruktivizma.
Prečesto propitkujem
što smo sada…
Ti si, nesumnjivo,
moj alter ego,
no, tko sam ja?
Po svemu sudeći
jedna od onih –
koje na katarzu srca
čekaju vjekovima…
Lorena Vojtić
– iz sedme knjige
u nastanku –
Može biti slika sljedećeg: ptica
Brooke Shaden Photography

Nema komentara za "Anarhija tuge"

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.