Anomalija

Okrijepih srce na umoru,
zalud iluzijom o ljepoti,
da usahne na dekoru,
dok plovi ka golgoti.

Kobna zrnca anomalije,
srcu mome aritmije ,
u očima mi iskri sila,
oko srca mrtva žila.

Ponovljeni loši dani,
obećaše smrtno tijelo,
praznom grobu, puno crvi,
i dolasku očekivano,
radost novoj strvi.

U tišini i bez buke,
u gnjiloći sladostrašća,
izrasle su lijepe žuke,
mirisa uspavljujuća.

A crvu tromu i moj prija,
sarkofag od drva gnjila,
jest će truplo iluzija
dok nastaje kohezija,
dok ne postanem trulo žilje,
crvlji rasad anomalije.

4 komentara za "Anomalija"

  1. katarinab
    11/08/2022 at 2:23 pm Permalink

    Osjeća se neko mirenje pjesničkog subjekta s tom anomalijom. Izvrsno napisano.
    Lp.

  2. Suzana Marić
    13/08/2022 at 7:03 pm Permalink

    Nije tvoje srce malo
    Pa da bi te izdalo
    A ti crvi, eh, ti vraže
    Nek’ si drugi obrok traže!
    Oprosti, morala sam 😉 Odlična pjesma, u tvom stilu ! Pozdrav preko brijega šaljem 🙂

  3. Milan Janković
    14/08/2022 at 10:33 am Permalink

    Ne pamtim vrijeme Katarina u kojem nisam razmišljao o nepostojanju mene kakvog me se poznaje, ili grubo rečeno, smrti.

    Lp!

  4. Milan Janković
    14/08/2022 at 10:35 am Permalink

    Suzana, tvoji stihovi su uvijek dobrodošli.
    Lijep pozdrav preko brda i tebi.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.