Stajala je sama u ateljeu smaragdnog svjetla slika moje mašte uokvirena sjetom u noći punog mjesečevog sjaja, a ja sam u duši ćutio drhtaj ovog prvog zimskog svitanja, u sobi prepunog mirisa boja i crnog vina. Odagnah tugu u tami baršunastog jutrenja i osjetih sjaj beskraja u oku neba, u kojima poželjeh odjek […]
Arhiva > dinko1941
Daleka si kao rijeka
Daleka si kao rijeka koja se šutnjom izlijeva u more tvojih svitanja i koja teče u jednom snu dok osjećam tvoje nemire što ih ćutim u sebi. Zlate se vjeđe tvojih očiju kao da je sunce na njih sišlo s neba otvorilo vrata beskraja dok me obuzima nemir i čežnja duše. Da […]
Bezimeni pjesnik
Ako sam zalutala rijeka dok gasne dan u odsjaju neba i gledam te u okrilju bezvremena tamo gdje rijeka grli more, čekat ću te u kući ružičastih snova, čekat ću te i kad ti ne dođeš, čekat ću san ispunjen tobom, pogledom koji se pretvara u čežnju. Ako sam izgubljena obala tvoga mora, […]
Baršunaste jesenske noći
Baršunasta noć, vjetar šušti u jesenskom lišću sonatu davnih snoviđenja. Još su živa sjećanja na proljeće, zeleno je lišće šumilo u krošnjama života. Osluškujem tonove sjetne melodije, misli lutaju cvjetnom poljanom, dal’ sresti ću je dok je sanjam u praznoj sobi. Tama noći prede svoje minute kroz hirovite misli, u prostoru sobe, u kojoj […]
Ako te snovi ponesu
Ako te snovi ponesu u prostranstva nepoznata, u tišini ovog predivnog jutra, naći ćeš put moj obasjan sunčanim zrakama, udahni miris tek ubranih ljubičica, dodirni otvoreno srce moje koje želi ljubav za tebe, za mene, uroni sretna u novo svitanje.
Ako me sretneš u snovima
Ako me sretneš u snovima dok putuješ u osami tražeći dašak mene u netom probuđenom svitanju, vidjeti ćeš u snenom oku mom čudesan trenutak obasjane zore, gdje se srebri more u bezbroj iskrica, i gdje se vrijeme rastaje i sastaje u morskom valu od pučine do obale.
Ako mi dopustiš
Ako sam noćas skrit u granama zvijezda sanjao javu tuge na vrletima ljudske strahote, i svu noć nosio pregršt dobrote ožednjelima u pustinji što nesretni lutaju dok u srcu nose iskru ranjene duše.
Duša umjetnika
U maglovenju vremena tražim svoj mir, postadoh sanjar u starosti, a bijah sanjar i kad bio sam mlad, ostadoše samo ožiljci u buktinji života.
Dva srca k’o jedno srce
U kapi tišine gdje iskri jutarnja rosa bila si latica usnulih ruža koje su isprale kiše u beskraju sna, osjećao sam svježinu noći u zagrljaju duše i mirisao cvijeće u tvojoj kosi. Na žalu života, bila si morska hrid, orkanski te vali mrvili u zrnce pijeska, postala si biser u mojoj sedefastoj školjci. […]
Crvena boja usana tvojih
Crvena boja usana tvojih k’o proljetne su ruže crvene, kad dodirnu usne moje, dali su to šareni leptiri u letu što oblijeću poljsko cvijeće da slatki nektar srču.
Marija
branka
Suzana Marić