Kada plačeš nada mnom da li to i sebe žališ, kao u snu o modrom moru u kome je otok mali kamičak o koje se modro more sapliće. Kada se srdiš na mene da li se to i na se srdiš, kao što se modro more od modrine zaledi…
Arhiva > Jassy
Pejzaž
U pejsažu jednog maslinjaka spazih čudna čovjeka, on sam bio je drvo, jedan korijen, iz prošlosti karika.
STRAH JEDNOG BORA
Bila je noć, šuma i Bor u šumi, a rana toj tami uzdah njegov. On već je umro u Korijenu svome, pa mu teško samome. Mislio je o Smrti, ali ne o Bolu, kako li će zaspati, a nema kome kazati sad ispovijed svoju. Strah ga bi od zadnjeg zraka udaha, tog trenutka Vječnosti, kako […]
Leptirica
Budi pitoma sudbino, skini ljusku s Mjeseca, sve njene mutne, mitske slike u očima tvojim. Pusti leptiricu iz tamnog kaveza, neka i ona bude slobodna od umišljaja da je ona samo stanovnik mraka…
Razgovor
Kad je zima u maju onda je jedna posebna godina- – behar se nećka i opada, pčela ne zuji, ne oblijece, kraj Svijeta se nadzire u riječi ljepote nestaje, što li nam spremaš Bože? Razgovor s Tobom čudesan je, pojaviš se, prošetaš među nama doneseš svjetlost s Istoka, da li je tamo sad […]
SLIKA
Nemajući više kuda sakrih se u sliku, tu ostadoh mnogo godina samo točkica neprimjetna… Riječi i razgovora zamke, iz lažljivih uglova usana, slušala sam preplašena i slika je bila nemoćna… Slika je postala čovjek lica namrštena, a okvir laž izmišljena… Nemajući više kuda iziđoh iz slike okvira i postadoh točkica svemira, lutajuća trunka slobodna…
PUKOTINA U VREMENU
Pogledavam kroz Pukotinu u Vremenu i vidim bezbrižnog čobana, odvojenog od svijeta i daljina, kako spava pod zvijezdama… Probuden munjama i gromovima iz tog sna od iskona da je Ljudska Duša besmrtna, on potjera ovčice od kamena… Brojao ih je dugo i uvijek iznova, a one su zamicale u Pukotini Vremena….
RODITELJI
Sanjah rodilo se dijete bez boli, bez plača, držala sam njegovu još krvavu glavu, a njegova mati ispljunula je jedno malo Sunce da se vječno za njim kotrlja i da ga prati kad ona nije slučajno tu. Iz kolone izbjeglica ona je bila najhrabrija, ona planeta Zemlja i njen pratioc Mjesec, kako divni roditelji…
Posljednja želja
Zar je Zlo tako pametno Bože te se u prijatelja mog pretvorilo, u vjernog psa koji mi krvave rane liže? Još veće zlo je u meni moj naivan osmijeh, konopac kušnje za vješala i spreman sam i dalje vjerovati da će se pokajati taj koji meso svoga mesa guta. Zar to je glupost […]
Marija
Suzana Marić