Što zapravo znači posjedovati kvalitete, a ne imati pravu svijest o sebi? Buditi se svaki dan uz misao destrukcije; i stvarati kreacije podsvijesti, prenoseći neizrečeno na sredstvo nekakve vrste molitve – papir. Hoće li takav karakter opstati? Je li Bog pri stvaranju namjerno spojio dvije ličnosti koje se međusobno ne podnose, u to jedno umrtvljeno […]

Pročitaj cijelu poeziju

Jedini, mori me ona nezasitna glad lomljenja u struku, dok si po koži ispisujemo bračne uzdahe.

Pročitaj cijelu poeziju

Epicentar obećanja, nadasve potresnih priznanja – uzdrmao je naš dom.

Pročitaj cijelu poeziju

Disproporcionalno se rastačem na elemente nedostatnosti. Započinjući neprekidan niz subliminalnih samokažnjavanja, diktiram propuhu srca da me mimoiđe ovih maničnih epizoda razjedinjenosti naših umova. Više ne govoriš u zahrđalim stankama pomanjkanja i preuveličavanja, iako osjećam da se nazire poboljšanje sado-mazo partitura ogoljelosti duševnih dijagnoza, premda se nikada nisam doživljavala upraviteljicom monogamnog logora – u kojem udišemo […]

Pročitaj cijelu poeziju

Regeneracija svrgnutih pisama – sja u punom jeku! Nepresušne komore ogranaka plača; telekinezom posjećuju tvoju odaju. Dehidracijom natapam trenutni zalazak sunca, intuitivno sluteći… Ako ostavim zapis, znat će(š)da je o tebi. Lorena Vojtić ■ 6. knjiga □ (DIS)BALANS SVJETOVA ■ Brooke Shaden Photography

Pročitaj cijelu poeziju

Ova je duša stara stotinama tisuća godina, i ona se fluorescentno kupa u predugom zaboravu, nenametljivo se hrani otkrivajućom poezijom, i spoznajno cvate uz rijetke proljetnice.

Pročitaj cijelu poeziju

Tananost struka priziva uzburkanost. I vidjela sam noć kako mučno umire, dok ju krilata jesen grli svojim šuštavim plaštem usamljenosti, gradskih svjetala i rapsodije boja. Prigiba se ponoć. Toliko sam umorna da netremice drhtim od nevoljkih primisli introspekcije. Ljubavi, iako si bio prisutan, uopće ne čuješ kako moj um višestruko i dugotrajno kaplje sukrvicom petnaestosatnog […]

Pročitaj cijelu poeziju

Ljubljeni, tko smo uistinu mi? Jesmo li sinkronicitet rašivenih ožiljaka, paradoks depersonalizacije, maratonski debakl u maglovitim očima- preneraženih promatrača skandaloznih opsjena? Možda. U nama se neporecivo, intuitivno bori fatalna privlačnost dva izmučena tijela. I ne posustaje već godinama. Pokatkad se čini da smo zalutali u snovima prošlosti, ili nas, pak, neminovno, sunovraćuje progresivna amnezija- koju […]

Pročitaj cijelu poeziju

 Nekoć, za vrijeme burnih mladenačkih godina, odavno smo dosegnuli limit u brojenju unazad, i gotovo da smo izgubili svijest u držanju toksičnog daha, za koji se, povremeno činilo kao da nije od svesrdne važnosti. Sada, u našem domu, miriše na sklad. Dok strpljivo laštim cipele, ti obrazlažeš propast ega, i prijašnje zakulisne igre- propitkuju svoju […]

Pročitaj cijelu poeziju