Arhiva > salke

Visoko sunce / haibun

Vode, u uskom  rasplinjuju se dok rijekama slijevaju oblake. Boje skupljaju pigmente. Talože se jedna na drugu. Uzdasi zatalasaju oči. Svaki treptaj promiješa obzor. Ptice piju vjetrove. Svakim gutljajem tiše su. Sjeverom spajaju se nebo i zemlja. Dalek je put na jug. Sunce, visoko je. Očnice pune, miješaju se boje – vodene oči.

Pročitaj cijelu poeziju

Sjećanje

Grad, bukom budi se. Slijepljen sjećanjem naiđem na tvoje ime. Koraci, tihi su dok hodaju. Stanem, ti odlaziš na drugu stranu ulice. Sačekaj me, izgovara te noć. Fotografija: Salke

Pročitaj cijelu poeziju

Orač

Nada, diže ruke. Ne od svega, samo od onoga što vuče ka podu. Orač, zaustavi se, pušta konja. Pegaz. Otvaraju se cvjetovi oranog neba.

Pročitaj cijelu poeziju

Orion

Orion. Posuo je zvijezdama tamu iznad čela. Ozari se srebrom. Trećim okom progleda san. Ozari se zlatom. Koliko stane ga u dan?

Pročitaj cijelu poeziju

Delta neba

Zemlja. Izlije crnicu, vjetar ju raspuše preko neba. U meandrima mrijeste se. oblaci.

Pročitaj cijelu poeziju

Haiku

Odlaze riječi, između redova muk – glasom buči. Foto: Salke

Pročitaj cijelu poeziju

Najzlatnija kruna

Sunce, ej sunce, pokaži lice, dolazi vjetar, već oblak se miče. Vodu iscijedi, ima je još, što ostane gore, izlij u koš. Ostavi zvijezde, srebrnu Lunu, stavi na glavu najzlatniju krunu. Noćima sanjaj, danima vladaj, jutrima ustaj, zvijezdama padaj.

Pročitaj cijelu poeziju

Slastijada

Na stolu jedna torta, voćna njena je sorta, tek širom otvore se vrata čarobnog vrta. Usta od čokolade, prsti od marmelade, kolači, medenjaci osmijehe izvade. Sokovi boja duge, čajevi kineske pruge, svijet mašte nas vodi u zemlje posve druge. Uštipnem tebe i sebe, u želucu više ne grebe. Gle! Ovo nije san! Gladi nema ni […]

Pročitaj cijelu poeziju

Slastan medenjak

Slastan medenjak kolač nije svak, ljubavi je pun, to je njegov znak. Srce je slatko, za med ide glatko, traje trenutak, najviše kratko. Tebi odvojim kao svim svojim, šećernu ljubav, takvu ja gojim.  

Pročitaj cijelu poeziju

Ledeni muž

Prozirna brada, ledene svijeće, staklen je pogled, ništa ne reče. Sunce kroz njega zrake baš šeta, golicav je sav, al mu ne smeta. Kad proljeće dođe živa je voda, nek napuni svakog što ju nađe posvuda. Polako jezik sav svoj razveže, glasom bruji, više ga ne steže. Kad ljeto uđe, uvijek žeđ tješi, sva će […]

Pročitaj cijelu poeziju

prev posts