Azrael, Azazel i pisac…

…Pisac je razgovarao s čovjekom
u odijelu prugasto prugastom,
sjedeći u restoranu
i diveći se pogledu
prema gradskom parku.
I dok je pisao bilješke,
odjednom je primijetio,
kako se čini, da vrijeme
kreće se sporo.

Pisac je govorio svoje ideje
o evoluciji i stvaranju,
kad mu on govor prekine…
Ah, ali postoje priče
o prvom velikom ratu.
Prije nego što je vrijeme počelo
i koje nitko nikada nije vidio.

Bio je to pokušaj puča…
Sjećam se te epohe.
Velika je vojska srušena
u bijesnoj vatri.
I iako su srušeni,
to je bio tek početak.
Za borbu, za srce čovjeka
i njegovu želju.

Ulazio je u detalje
koji su izgleda trajali zauvijek.
Dok je pisac slušao sa šokom
i zbunjenim užasom.
Bio sam tamo mnogo puta,
bio sam svjedok zla.
Vidio sam ratove,
vidio sam glad,
vidio sam sve.

Tada im je prišla žena neka,
u bijelom odijelu,
kao odjek odjeka.
Bose noge bile su joj prljave,
katranom i blatom natopljene,
ostavljajući trag njenih koraka,
gdje god joj noga kročila.
Njezin zloban osmijeh bio je,
s nazubljenim zubima
krvlju umrljanima.

Nadam se da nisi govorio
o meni Azrael, rekla je.
Ne brini, Azrael je odgovorio,
nisi vrijedna mog daha.
Ipak si sjedio ovdje,
s ovim dragim čovjekom,
i pričao mu o nama.
Tako si lijepa, rekao je Azrael,
anđelu smrti.

Pisac nije mogao ustati,
tijelo mu je sjedilo smrznuto.
No njegova je sinapsa pucala
od njegovih percepcija,
gledajući kako se razgovaraju
ove dvije svjetovne figure.
Kao što se činilo
da su bili zatvoreni
u duhovnom ratnom plesu.

Zašto si ovdje? Azazel upita:
Došao sam svjedočiti
našem posljednjem ratu izbliza,
Azrael je odgovorio:
Onda odlazi! Azrael je naredio,
imam posla,
Dobro, dobro, rekla je Azazel,
ali uskoro ćemo se vidjeti.

Pisac je osjetio
kako mu se približava smrtni zagrljaj,
Ne brini, rekao je Azrael,
nisi ništa učinio,
Ali vaše vrijeme je isteklo,
slučajno ste bili ovdje,
Napisano je,
ali sve što vam mogu reći
je da morate trčati.

Vrijeme se ponovno počelo kretati
i pisac je disao,
Trčanje! Anđeo smrti mu je rekao,
dok još ima vremena…
Crno prugasto odijelo
postalo je ogrtač bezbrojnih očiju,
I tisuću krila raširilo se
dok je visoko držao mač.

Azazel je ustala u vatrenom naletu
bučnog smijeha,
Dok je pisac osjećao pakao
uz gromoglasni udarni val,
ali tada je već bilo prekasno,
avion je udario u zgradu
i tajne svemira su sad u grobu.

Još jednom si širila mržnju,
rekao joj je kasnije Azrael,
dok su njih dvoje sjedili u kafiću
u drugom dijelu svijeta,
gledajući ljude kako slave
smrt i uništenje.
To su naši zadaci, rekla je Azazel,
do kraja vremena…

5 komentara za "Azrael, Azazel i pisac…"

  1. katarinab
    28/03/2022 at 10:30 am Permalink

    Zanimljivo , maštovito i izvrsno, nešto drugačije.
    Lp.

  2. Milan Janković
    28/03/2022 at 11:47 am Permalink

    Hvala Katarina, da, baš volim zamaštati sve…
    Lp!

  3. Suzana Marić
    29/03/2022 at 7:33 pm Permalink

    Teleportirala sam se u novu dimenziju. Bravo! Drugačije, ali sa tvojim prepoznatljivim štihom ! LP (više nismo susjedi preko brega) 🙂

  4. Milan Janković
    29/03/2022 at 8:08 pm Permalink

    I kome ću ja sad Suzana pokloniti bocu vina za malko vremena? 🙂🍷🍷

  5. Suzana Marić
    29/03/2022 at 8:12 pm Permalink

    Haha, ima vremena do tuduma 😉 Znaš onu: “svud je lijepo, al i doma je najljepše!” !?

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.