Bajami

Sjedio je na improviziranoj kamenoj terasi, sunce je milovalo njegova koljena, a on je zamišljeno gledao u zrnca prašine koja su se igrala zrakom. Zatvorio je oči i preplavio ga je miris gradskoga užeglog betona, ustajaloga drveta i kreča što se suši po obnovljenim fasadama. Čuje smijeh kroz daljinu svojih misli, i kao da može opipati bezbrižnost koja ga je dotakla samo u dalekome djetinjstvu. Drže se za ruke, on i brat i poskakuju od sreće i igre, dok se s staroga tepiha odiže prašina.

„Hajde, hajde ti ih ulovi, ajme koliko bajama, sve za nas, ‘ko će prvi,…“, viču dok ustima pokušavaju uloviti zrnca vidljiva samo na sunčevim zrakama.

Tresak ulaznih vrata ih prekinu u igri. Majka se vratila doma. Čuju vrećice kako se spuštaju na pod i nešto kako se kotrlja. Jabuke ili krompiri. Pokušavaju smijehom nadglasati buku i svađu roditelja, i strepe od zvuka pribiližavanja koraka. U začaranom su krugu. Do njih dopire miris cigareta i rakije, i zidovi upijaju ponovno sve njihove tajne. Ipak se i dalje smiju i nadaju, možda ovaj put bude drugačije, možda je danas novi dan, možda….

„Bit će i sutra bajama…“, govori mu brat dok mu spušta ruku na rame, a on okreće glavu pokušavajući i od njega i od sebe sakriti svježi crveni trag na obrazu.

***

Split u ratnom vihoru i on stoji pred kućom svoga punca. Gleda u zatvorene škure i želi vrisnuti toliko jako da napuknu tek ofarbani zidovi. Gore su mu žena i sin. Kriju se od njega, od njegovih riječi, od njegovih razornih misli. Gleda u zatvorene škure i kao da gleda u nebesa, ogoljen i sam, bolno svjestan svoje prisutnosti i konačnosti. Stišće šake i zube i želi doći gore i na svojim rukama iznijeti jedino što mu je u životu vrijedno i jedino čemu se moli, a što neprestano od sebe udaljava. Srce mu prijeti iskočiti iz grudi i prsima mu se širi panika, gubi dah i kao da sve postaje crno. Samo mu se na prozoru učini njena ruka kako maše. Bjelina dlana ga vrati ponovno u trenutak i sadašnjost.

„Nisam ja,…“, izgovara tiho i nada se cijelim svojim postojanjem da ga ona čuje.

„Znam da nisi, nikad nisi.“, izgovara ona kasnije, dok se voze u autu njih troje. U nepoznato, ali zajedno.

***

Stoji u hladnoj crkvi, bura udara u šarene vitraje, a okolo njega se širi miris svijeća i frezija. Spušta glavu među koljena i pokušava zatomiti suze. Zna da ne uspijeva, ali svejedno skuplja svoj dah i guta godine nataložene u jednom stisku ruke. Ramena mu se tresu, a on upire pogled ispred sebe. U oltar, u svoga drugorođenoga kako izgovara najsvetije riječi na svijetu. Nikada mu nije rekao da ga voli. Nikada ga nije pomilovao, zagrlio, ohrabrio. Zaokupljen time da ga pripremi na surovi život potpuno je zaboravio pripremiti sebe na ovaj trenutak. Trenutak kada vidiš svoj odraz u nekome tko uopće nije ti i kada te sustigne sva bol koju si kroz život progutao i prešutio, sve suze koje si izazvao i potrošio, sva naivna dječja pitanja koja si propustio, sve nogometne lopte koje nisi vratio natrag, sve ono što si u mislima uvijek radio, no zapravo hrabrosti nikada nisi skupio. Samo da zastaneš na trenutak, spustiš dlan na nestašnu glavu i šapneš – tata te voli.

Hladna crkva treperi od bure, i svi tiho mole dok on gromko šapće neizgovoreno i ruši bedeme oko sebe sazidane. Gleda u leđa svoga drugorođenoga i nada se da čuje. Da zna. I da mu oprašta.

***

Zora tek dolazi na prozore njegove kuće, no odavno je budan. Progoni ga po noći i ne može zaspati. Tijelo uspije isključiti, no misli ne. One su uvijek tu i predu i pletu oko njega svoje okove. Po vratima grebe mačka i on ju pušta unutra, ljuti se na nju i osorno joj pokazuje mlijeko i keksiće pripremljene večer ranije. Mačka nevoljko prebire po tvrdoj hrani i molećivo ga pogleda očima. On uzdahnu i jednim pokretom ruke joj pretrese dio ribe iz svoga tanjura.

Čuje im korake, spremaju se na odlazak. Pripremio je čokoladu za unuka i naslonio stari bicikl na ogradu stubišta. Vraća u glavi protekla tri dana i zadovoljan je. Nije rekao ništa pogrešno, uspješno ih je sačuvao od sebe. U zidove tužne kuće se uvukao dječji smijeh, a pukotine njegovoga srca je popunila neka čudna sjeta.

Oni silaze niz stubište i nose usnuloga sina na rukama. Čuje mu mirni dah i moli Boga da ga pazi. Pođe rukom prema njima, kao da će im uhvatiti rame, no predomisli se u zadnji tren i zadrži ju u zraku, kao na pozdravu.

„Sretan put“, promrmlja i ne zna jesu li ga čuli.

Na pola stubišta, ona zastane i okrene se. Gleda ga ravno u oči, a on izbjegava kontakt, no nešto ga ipak vuče da uzvrati pogled. Njoj, ženi koju je njegov sin odabrao da zajedno ostare. Kao nekom nevidljivom niti spojenom samo uzvraćenim pogledom između njih su prostrujile sve nikada izgovorene riječi.

„Čuvaj se, Krešo.“, probija se kroz izmaglicu jutra i osjećaja.

Sunce je izašlo iza stoljetnoga krša i palo na njegove prozore. U oku mu blista jedna suza, i nije siguran je li do nje, ili do uzavrelih zlatnih zraka, no ustreptala zrnca prašine mu se ponovno nakon mnogo godina učine bajamima.

Nema komentara za "Bajami"

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.