U krčmi staroj punoj dima violinu je svirao, u potkrovlju živio sa psom i golubovima. Za svoju je dušu svirao istu serenadu i u mislima odlutao ka dalekom gradu. Al` jednom je utihla violina umjesto nje pas je zacvilio rastao je nemir u golubima jednom, kad se nije probudio. A u krčmi punoj dima i dalje svira violina dok vani čeka pas da ode u potkrovlje gdje golubovi slijeću na prašnjavu violinu uz dogorjelu svijeću
julija
Suzana Marić
Marija
16/09/2017 at 9:56 pm Permalink
Bravo, Sani! Krčma i dim sinonim su onih nesretnika sa ruba. Života, društva, sreće. Jako vividne slike. Motiv vjernog psa dobro upleten u naraciju pjesme. Volim tvoju poeziju, pajdo. 😊
17/09/2017 at 7:59 am Permalink
Boemski život. Dobro izabrani motivi, zaustavljen isječak života. Vrlo lijepo! 🙂
17/09/2017 at 9:22 am Permalink
Jako lijepo i ja kažem: bravo, Sani!
Lp 🙂
17/09/2017 at 10:33 am Permalink
Izvrsni stihovi pajdo. Moždane vijuge mi javljaju – poznata 🙂
Pozdrav!
17/09/2017 at 11:33 am Permalink
U pravu si pajdo, prebacio sam ovu pjesmu sa onog drugog portala tek sad jer nisam (bio) siguran zaslužuje li svoje mjesto ovdje
hvala svima na čitanju
17/09/2017 at 11:44 am Permalink
Sani, lijepa balada 🙂 čovjeka potreba da ispuni dušu, jako je lijepo opisana, a prolaznost je neminovna 🙂 Pozdrav Sani!
17/09/2017 at 7:11 pm Permalink
Sve pohvale Sani!