u bijeloj sobi
izraste ruža
i plave su svijeće
zasjale u kutu
na stropu zaiskre
izgubljene zvijezde
što skrivale su se
u mjesečevom kaputu
i opet miriše
na korake snova
i livada opet
nije tijesna
ples dana i noći
podno istoga krova
u bijeloj se sobi
napisala pjesma
sve si to učinila
svojim osmijehom
tvoj osmijeh
zaista savršeno
pristaje ovoj praznini
šteta što ona
poznaje samo mrak
Lav
Suzana Marić
julija
06/01/2013 at 10:37 pm Permalink
ama baš lijepa pjesma, upravo čista i bijela, samo osmjeh je potreban da obasja mrak
🙂
07/01/2013 at 4:15 am Permalink
Jedan osmeh u tamnim nocima obasja secanja. Lep pozdrav Morphi 🙂
07/01/2013 at 7:41 am Permalink
U prvom dijelu pjesme izdvajam bjelinu. U drugom dijelu mrak. I jedno i drugo je jednako prazno. To je ono dato, ono u čemu plutamo. Ono što sami stvorimo i ispunimo ne-boje; to su te čarobne plave svijeće, to je ta divna ruža, izgubljene zvijezde, Mjesec koji je navukao kaput, to je ta čarolija stihova, to je naš čarobni štapić kojim možemo sve- i podržavati prazninu i stvarati svjetove. Ova pjesma stvorila je prekrasan svijet. Ali mu ne vjeruje. 🙂
07/01/2013 at 8:57 am Permalink
zadnja kitica je onako – tvoja 🙂
07/01/2013 at 9:22 am Permalink
jako lijepo, poetično, sviđa mi se
lijep pozdrav
07/01/2013 at 2:56 pm Permalink
dobra pjesma sve je pri njoj a tebe najviše u zadnjoj kitici
pozdrav
07/01/2013 at 6:29 pm Permalink
Naši su slučajevi različiti. Meni u stan stalno dolaze različite dame. Jedna na primjer ima lice da ružnije nije moguće zamisliti. A posjećuje me i jedna dama, eto, smiješno je reći na što je pak ta nalik. I još jedna koja piše pjesme navrati k meni: stalno prosvjeduje zahtijevajući neka ženska prava i uvijek rogobori. Da umreš od smijeha! A tu je još jedna koja ujutro prodaje u ribarnici na placu ribu tako da nijedan parfem ne može nadmašiti vonj njene puti. A kad se sve te dame iz susjedstva sjate u pet poslijepodne i zasjednu u dnevnoj sobi mog dama da čavrljaju ženske razgovore s mojom ženom ja ih jednostavno ne potjeram van. Ne bi to mogao ni upotrebom najveće sile. One bi mene istjerale. Ali ne uspiju. Ne mogu zato jer ja najkasnije u četiri i pol izađem sam.