Bijele se moji zglobovi,
ranjeni, sjajni i krvavi.
U tami mesa vrište,
al’ mislim u redu je,
mislim, da.. lijepo je,
mislim.. i ne boli me.

Oštrica mi je dobar prijatelj.
Puštam da nježno kožu mi poljubi.
I gledam ju kako prodire,
Gledam u zglobove bijele
ranjene i sjajne u krvi.

Hladna je samoća, a oštrica me grije.
Njen dodir mi toplinu donosi.
I mislim, da.. lijepo je,
od svega.. od svega manje boli.

Zatvorio sam oči svoje sanjive
i dopustio da me zadnji san ponese.
„Sanjao sam da plešemo…
i ruke su mi polako slabile, onda su pale,
ali i dalje se lagano njišemo.
Iako bijele se zglobovi
ranjeni, sjajni i krvavi.

Znaš, ali nije to loš san,
tješe me od oštrice ožiljci.
Mislim, lijepa je noć za sutrašnji dan,
Mislim.. ljepši su i nečiji snovi.
I zbog njih.. ne, ništa me ne boli.

Znam, završiti će sve ovdje,
sve što bio sam isteći će.
Ne, ništa se ne brini.
Biti će sve lijepo, a i ne bole me
moji bijeli zglobovi,
ranjeni.. sjajni.. krvavi…..