Hej!
Konobaru, daj još jednu!
Znaš li koliko
nisam pjesmu napisao!
I ljudski je osmijeh
već dobio smisao!
Ne!
Ne, ja sutra neću jesti!
Samo donesi
glas o toj ženi!
Na tacni tvojoj
nek pjesma se pjeni!
Moje su oči
suze od krvi
Živi sam mrtvac
jedu me crvi
Djevojci blijedog
pogleda jada
Malene grudi
mjesec napada
Podzemne ruke
povlače mene
Prostranstvom duše
caruju sjene
Kad umire svijet
ponorom mraka
Djevojku dira
sunčeva zraka
Zovu me Psovka
šutaju nogom
I šalju k Vragu
zajedno s bogom
Njezin je osmijeh
klišej svetaca
A pokret tijela
krdo ovaca
Tužno je lice
mrtvačkog sjaja
Ipak sam bliže
vratima raja
No!
Samo hrabro, natoči još!
Nalij i sebi
za sve duše usamljene!
Nek glasnije sada
ova muzika krene!
Znaj!
Najdraži moj kelner si ti!
Novaca nemam
dolara kuna!
Bog će ti platit
tri zadnja računa!
Suzana Marić
06/09/2012 at 7:04 am Permalink
Duboka ljubavna jad, sve do propadanja samoga čovjeka!Pomalo šaljivo također.
Veliki pozdrav!
06/09/2012 at 8:24 am Permalink
Morph, čestitam na ovim stihovima. Čovjek, osamljenost, krčma, ljudski jad, ljubav u kutu srca, ritam stihova; sve je jako dobro. Veliki pozdrav 🙂
06/09/2012 at 9:47 am Permalink
Zanimljivo… super.
LP
06/09/2012 at 2:28 pm Permalink
kako se ljubav ne može utopiti ni u čaši ni u flaši. Na dnu boce opet ona.
pozdrav
06/09/2012 at 3:32 pm Permalink
Jeste dobra, boemska, a nekad su konobari bolji od psihologa, znaju kad treba medicina!! Pozdrav 🙂
06/09/2012 at 6:24 pm Permalink
Tuga se najbolje u birtiji liječi. Posebno mi se sviđa ono nek’ Bog plati račune 🙂
Pozdrav!