Biti prokleto usamljen

Biti prokleto usamljen…
čini se prihvatljiv izbor,
nakon svih izgovorenih laži…
Kao anonimni fantomi
žudnje evociraju u tijelima,
lemeći staze u kojima smo gorjeli..
htijenjem, biti medu hrabrima,
medu onima koji su se usudili
bezuvjetno voljeti.

Ako sam pogled može ubiti..
zar ne čini se svakodnevno
masakr očima?
neznanje je drsko blaženstvo
na putu ka sreći,
jer rizik je postalo,
uzimati zdravo za gotovo,
proživljeno i prožeto u svijesti,
a biti u ljubavnoj romansi…

Voljeti bezuvjetno..
da li je života vrijedno..?

Iako će vizija postati iskrivljena,
zbog novih laži
i odraza novih mišljenja…
Da li će nam oči same zatreptati
u trenutku prave ljubavi?
I koliko će proći?
Godina.. dvije.. pet?
Kad se više ne može podnijeti
sve što bilo je..
i sve ono što još ima se..
a što smo tako jako željeli…

I svi budući trenuci
u našim životima..
biti će, kao da su bačeni
u krater obaveza,
u kojem zahtjevi postaju nezasitni,
a svaki naš dah,
isporuči se prema prašini
iz koje smo potekli…
S neke moje perspektive,
tražiti radost mi počinje s druge strane,
iščekujući raj u samoj smrti
koja će sve od mene spasiti.

Jedan komentar za "Biti prokleto usamljen"

  1. Marija
    Marija
    07/01/2020 at 11:42 am Permalink

    Voljeti bezuvjetno! Široka tema. Čak zahtijeva filozofski pristup.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.