Bludnica na grobu

Podivljali mjesec, razbačen vjetar,
i uši čuju tek mrtvu galamu.
Tu noćuju jedan premlaćen sanjar
i nečija suza što guta tamu.

Nariče bludnica nad mojim grobom,
a ja tu ležim sa smiješkom na licu.
I ubrzo oči otvoriti ću,
napuštajuć zemlju, i crve – svoj dom.

Nek šišmiš zasvira našu baladu,
ustao princ tvoj je, sav u svom hladu.
Kako se osjećaš, moja bludnice,
oživjeli mrtvac ljubi ti lice.

A onda se moje kosti polome,
ostavljajuć sjene u dahu tvome.
Do kad ćeš ustrajat u sablasnome?
– da budiš se jutrom u grobu mome.

4 komentara za "Bludnica na grobu"

  1. Marija
    08/05/2012 at 7:56 pm Permalink

    Pjesma svakako ostavlja dojam. To je ono što nazivam estetikom ružnoće. Slike su morbidne, strašne, osjećaj isto tako, a stih je lijep, snažan. Sve je u pjesmi mrtvo, crno, onostrano.
    “Kako se osjećaš, moja bludnice,
    oživjeli mrtvac ljubi ti lice. ”
    Čudan je taj tvoj svijet, taj princ tame kojem šišmiš svira baladu i koji ljubi, pazi kontradikcije, vjernu bludnicu koja ga ustrajno prati. I sad se pitam, je li ta bludnica smrt koja pripada svakome, baš svemu živom na ovome svijetu. Pozdrav Morph 🙂

  2. d.gortan
    08/05/2012 at 8:04 pm Permalink

    Sad bi te Charles Baudelaire potapšao po leđima i rekao… Bravo dečko!
    Pozdrav Morph

  3. Marko Grubesic
    08/05/2012 at 9:58 pm Permalink

    I meni Charles na um pade.Morph ne moze bez grobova i smrti ali dobar je u tome.Samo ti nastavi Morphe,netko mora i “poeziju smrti” pisati 🙂

  4. dragica meyer
    09/05/2012 at 3:35 am Permalink

    Sinoc pred spavanje sam pocela citati i prekinula!
    Sad je jutro i sa odusevljenjem citam. Lep pozdrav 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.