Podivljali mjesec, razbačen vjetar,
i uši čuju tek mrtvu galamu.
Tu noćuju jedan premlaćen sanjar
i nečija suza što guta tamu.
Nariče bludnica nad mojim grobom,
a ja tu ležim sa smiješkom na licu.
I ubrzo oči otvoriti ću,
napuštajuć zemlju, i crve – svoj dom.
Nek šišmiš zasvira našu baladu,
ustao princ tvoj je, sav u svom hladu.
Kako se osjećaš, moja bludnice,
oživjeli mrtvac ljubi ti lice.
A onda se moje kosti polome,
ostavljajuć sjene u dahu tvome.
Do kad ćeš ustrajat u sablasnome?
– da budiš se jutrom u grobu mome.
julija
Suzana Marić
08/05/2012 at 7:56 pm Permalink
Pjesma svakako ostavlja dojam. To je ono što nazivam estetikom ružnoće. Slike su morbidne, strašne, osjećaj isto tako, a stih je lijep, snažan. Sve je u pjesmi mrtvo, crno, onostrano.
“Kako se osjećaš, moja bludnice,
oživjeli mrtvac ljubi ti lice. ”
Čudan je taj tvoj svijet, taj princ tame kojem šišmiš svira baladu i koji ljubi, pazi kontradikcije, vjernu bludnicu koja ga ustrajno prati. I sad se pitam, je li ta bludnica smrt koja pripada svakome, baš svemu živom na ovome svijetu. Pozdrav Morph 🙂
08/05/2012 at 8:04 pm Permalink
Sad bi te Charles Baudelaire potapšao po leđima i rekao… Bravo dečko!
Pozdrav Morph
08/05/2012 at 9:58 pm Permalink
I meni Charles na um pade.Morph ne moze bez grobova i smrti ali dobar je u tome.Samo ti nastavi Morphe,netko mora i “poeziju smrti” pisati 🙂
09/05/2012 at 3:35 am Permalink
Sinoc pred spavanje sam pocela citati i prekinula!
Sad je jutro i sa odusevljenjem citam. Lep pozdrav 🙂