Brezkončno
Ko se bog utrudi od pisanja vseh usod
zadrema
iz rok mu pade nalivnik
udari ob nebo
črnilo brizgne
noč se razgrne nad ljudi
ki sanjajo zmedene slike
nedopisanih življenj
ko je tinta že popivnana
zazehajo v bledo jutro
gredo naprej
spet se piše
tu in tam komu
postavi pika
počaka na novo poglavje
v neskončni pripovedi
kjer me ponovno najdeš, dragi
po drhtečem srcu
me prepoznaš
stvarniku se zmeraj znova zatrese roka
ko me zapiše tebi
a ve
da drugače ne gre
svetu ne more vzeti
največje ljubezni
07/03/2017 at 9:08 am Permalink
Pjesma koja ima stav, ideju, koja naglašava veličinu onih sudbinskih ljubavi, koje rijetko tko doživi jer tinta iz Njegova pera zna se razliti na mnogo načina. Oduševi kako si razlivenim crnilom tinte nebeskog tvorca, stvorila originalnu pjesničku sliku. Lijep pozdrav, Irena:)
07/03/2017 at 10:20 pm Permalink
Mihaela, hvala za prelep komentar, ki je našel srčiko pesmi.
<3