Cinik i romantičar raspravljaju o poeziji

Jedna je soba, jedan stol i dvije stolice. Svjetlost i mrak ne usuđuju se prići jedno drugome. Tek nejasna granica razdvaja ih negdje na sredini stola. Sjede jedan nasuprot drugoga. Ucviljeni romantičar i cinik teška lica.

UCVILJENI ROMANTIČAR: Jedan je život, jedna je sreća, samo jedno ispunjenje. I mi moramo težiti tome! Što ti imaš od svog ruganja, dekadencije i osame? Čemu služi tvoja pljuvačka? Ja ću ti reći. Ničemu! Treba težiti uzvišenom. I ti to znaš. Ti to znaš. Ti to jako dobro znaš.
CINIK: Što je uzvišeno?
UCVILJENI ROMANTIČAR: Ljubav, dragi. Ljubav! Ljubav je nešto najčistije, nešto bez čega nema daha, niti cvijet ne niče bez ljubavi, niti dijete trči livadom bez nje. Ni sunce neće, zapamti, ugrijati onoga bez ljubavi. U srcu je tvome inje. Moraš pustiti sunce da uđe u njega i otopi te. I tada, tek tada, istina, ti ćeš oživjeti. Moraš oživjeti. Svaki čovjek zaslužuje život! Ljubav, ljubav je smisao.
CINIK: I Hitler je volio.
UCVILJENI ROMANTIČAR: Ah! Ipak ti nema pomoći. Jest, prijatelju, i Hitler je volio. Jadni Hitler. Ali, i njegova je ljubav imala smisla. To je dokaz! I najgori mogu voljeti, i najgorima se pruža prilika. Velik je Bog, velik!
CINIK: Što kažeš na uprljanu sirotinju, s čirevima po tijelu, nasred ulice pred bogatima?
UCVILJENI ROMANTIČAR: Žalim ih. Nadasve ih žalim.
CINIK: Ali tvoja će tematika pisanja bitno ukazati na taj problem?
UCVILJENI ROMANTIČAR: Ništa se ne može. Ali nade ima za svakoga.
CINIK: No, dobro. Grije ih ljubav, zasigurno im sve ne pada tako teško.
UCVILJENI ROMANTIČAR: Konačno shvaćaš. I onome djetetu na hladnom pločniku ljubav daje snagu, on se bori da bi preživio. Drago mi je da shvaćaš! Tvoje pisanje o njegovoj smrti neće mijenjati stvari, ipak, pisati o osjećajima ljubavi, to je neprocjenjivo.
CINIK: Jasno, ljudi žele živjeti u iluziji?
UCVILJENI ROMANTIČAR: Ljubav nije iluzija!
CINIK: A pisanje o ljubavi promijeniti će sve.
UCVILJENI ROMANTIČAR: To donosi sreću!
CINIK: I originalno je, nadasve.
UCVILJENI ROMANTIČAR: Ti misliš da si poseban jer pjevaš o tamo nekim nakazama, mrtvacima i bludu! Ti si grijeh! Kako grijeh može pomoći čovjeku nakon već dovoljno teškog dana, koji ionako stalno ukazuje na grijeh oko nas, da se opusti i misli na lijepe stvari? Sve je oko nas, ni ti nisi originalan.
CINIK: Zašto pišeš?
UCVILJENI ROMANTIČAR: I sam napišeš, usred toga seksa, prostačenja i prokletstva neku ljubavnu riječ! I sam si lažnjak, stoga!
CINIK: Zašto pišeš?
UCVILJENI ROMANTIČAR: I sam podlegneš toj čaroliji mira i spokoja, poželiš bijeg od svakidašnjeg!
CINIK: Zašto pišeš?
UCVILJENI ROMANTIČAR: Prijeđi na drugu stranu, tamo je duga!
CINIK: I za Isusa su triput pijetlovi kreštali, pa su dobili odgovor.
UCVILJENI ROMANTIČAR: A zašto ti pišeš, gnjusu jedan?? Svima bi lakše bilo!
CINIK: Ja ne pišem, u tome je poanta. Ja živim.
UCVILJENI ROMANTIČAR: Onda ostavi i nas da živimo! Visoko, u svojim oblacima, gdje nema osakaćenih, gdje nisu varalice, gdje je Bog dobar i gdje se svi drže za ruke. Ostavi nas u našim bojama, mi ne želimo crno! Ostavi nas da sanjamo! Pusti da pobjegnemo u neki bolji svijet. Ne vjerujem u stvarnost…
KNJIŽEVNIK: Iluzija nije život. Svrha književnosti je ulazak u utrobu. Zadatak je pjesnika marginu staviti u centar. Pisac nikada ne piše zatvorenih očiju. Pisac nikada nije u bijegu. Pisac se suočava s istinom. Jer drugi to ne mogu. On je zaštitnik. Jer su drugi slabi, nemoćni i jer nemaju snage pogledati u oči realnosti. Do iznemoglosti. Pjesnik nije svatko, a književnost nije oaza idile. Tek je oaza boli. Pisac nije lažnjak. Ne nasjedajte. Jedan je među stotinama. Podviti rep i biti prihvaćen? Narugati se i ostati osamljen, stisnute čeljusti i pogrbljen u kutu? Ostati… Neprihvaćen? Biti stotina ili jedan?

Pitanje je, naposljetku, koji od njih sjedi u mraku.

4 komentara za "Cinik i romantičar raspravljaju o poeziji"

  1. Marija
    15/11/2012 at 5:02 pm Permalink

    Dobra diskusija, svatko sa svog stajališta, unaprijed ušančenih shvaćanja. Uloga literature je puno puta žvakana. Engels je rekao da je od Balzaca naučio o kapitalizmu više nego od svih ekonomskih teorija zajedno. Larpurlartisti su rekli- što me se tiče društvo i njegovi problemi. Ulogu poezije svatko će shvatiti osobno. Kao što je i stvaranje pjesme osoban čin.
    Ulazio u najmračnije zakutke ljudskog djelovanja ili uživao u prolaznoj ljepoti trenutka, svaki taj vid prikaza može imati u sebi nešto vrijedno i poetsko ili prazno i beznačajno. Motiv može biti velik, a izrečen malom umjetničkom snagom, a može biti i mali kao mravak izrečen ogromnom umjetničkom snagom. Sve ovisi o snazi imaginacije, osjećaju i stilu autora.
    Fino si rekao u didaskaliji; Svjetlost i mrak ne usuđuju se prići jedno drugome. Tek nejasna granica razdvaja ih negdje na …. Nije niti nužno da si priđu, dovoljno je da postoje. Veliki pozdrav Morph 😉

  2. faiza
    16/11/2012 at 4:41 am Permalink

    Pjesnik nije svatko, a književnost nije oaza idile. Tek je oaza boli. Pisac nije lažnjak. Ne nasjedajte. Jedan je među stotinama. Podviti rep i biti prihvaćen?

    sviđa mi se 🙂
    pozz

  3. Iluzija
    16/11/2012 at 5:42 am Permalink

    hm, Vlad i Bijela draga… Marija nas sve ocarala svojim likovima, njihovom/svojom podvojenoscu.
    U svakom pomalo spava i cinik i romanticar, samo tko prevlada i kada, to je ono sto stvara sliku ostalih.
    Mozda ne postoji cinik, ne postoji romanticar. Tko je romantican, romanticar koji pise pjesme i zivi u masti ili cinik koji zivi u cinizmu i nosi ruze dragoj?

    Zanimljiv dijalog Morph 🙂

    pozdrav

  4. ENEDIEL
    16/11/2012 at 11:37 am Permalink

    to je razgovor u tebi sa samim sobom, odgovor je samo jedan, budi to što jesi, uvijek će biti onih koji će te prihvatiti i koji to neće, svima se ne može ugoditi, i uostalom zašto bi ugađati, podviti rep ,da bi bio prihvaćen,od koga ? treba samo prihvatiti sebe, a onda nas prihvaćaju drugi , ma kako to zvučalo, tko nas ne prihvaća zapravo nas ne zavređuje. pozdrav

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.