Kako mi je ranjeno tijelo,
sve je to već odraz duše.
I teče, teče moje jelo,
a svakidašnje su suše.
Krvavo je lice anđela,
slaba ruka što mi pruža.
Na mome stolu prazna zdjela,
u njoj samo crna ruža.
U njoj sve su pjesme moje,
udahni taj život crn.
Nemoj da te plaše boje,
već na putu njenom trn.
Suzana Marić
22/05/2012 at 5:29 am Permalink
Nemoj da te plase boje,
vec na putu njenom trn
Mudra zivotna istina, jako dobro Morphi 🙂
22/05/2012 at 6:06 am Permalink
Prekrasna pjesma u kojoj su crne slutnje al ipak ima svjetlosti u crnoj ruži 🙂
22/05/2012 at 6:36 am Permalink
Teški su to osjećaji Morph. Da je praznina, ne bi boljela, ali svakodnevica u kojoj dominira crna ruža mora nositi tugu.
Zadnja mi je strofa bliska. Ne moramo se plašiti boja, one neće nanijeti zlo, one će samo osloboditi svoju tamnu ljepotu. A trn? Trn je srce koje se neda pokoriti životu. Pozdrav Morph 🙂
22/05/2012 at 11:10 am Permalink
…ne plašimo se mi crne…:)
22/05/2012 at 1:36 pm Permalink
Super kraj, životna činjenica.
Jako dobro Morf.
LP