Vjetar je zapuhao sa istoka. U kosi sam osjetio dodir tvojih ruku, na licu nježnost tvog lica dok me grliš u tihoj noći gdje naše riječi šapatom izgovorene odzvanjaju kao zvona još neprobuđenog jutra. Kao i da u vjetru čujem note tvoga glasa koji me doziva u luku tvojih osjećaja, gdje sam usidren se divio toliko puta, svakom brodu, svakom jedru na kojima je ispisano moje ime tvojim rukopisom. Zažmirio sam, jer mi suze naviru. Ne znam da li od vjetra ili čežnje.
Noć se bliži, uskoro sam opet na straži.
Mrak je potpuni, čuje se samo huk sove. Eto, nismo budni samo moj neprijatelj i ja. Pišem ti ovo pismo ljubavi moja pod slabim svijetlom. Ništa se ne događa već danima. I dok ovako stražarim, pitam se kako si, i hoću li stići prije rođenja našeg sina Nike? Pozdravi mi brata i majku, piši mi kako su oni. Čuju li se s ocem, gdje je, kada se on vraća? Znaj da mislima o tebi, svakim trenutkom budnosti, kradem danu vrijeme i brojim one druge, kada ćemo opet stopiti usne naše u jedinstvo neraskidivosti. Volim te sunce moje i piši mi molim te Andrea. Idem sada služiti domovini. Pusa.
Budim se na sred ceste. Potpuno je prazna, kuće su napuštene. Sunce je toliko jako da jedva vidim kuda hodam. Vidim neku sjenu u daljini, možda je netko od mojih. Gle, pa to je moj otac, zove me. Sretan potrčim prema njemu, nismo se vidjeli već mjesecima. Nismo u istim brigadama, nismo još bili na istim bojištima. Sunce je stvarno jako, jedva ga vidim. Ulazimo u jednu od kuća gdje me zove da pogledamo neku snimku nečega. Iako mi nije jasno, ne pitam ništa. Gledamo.
Mladić ulazi u kuću koja izgleda isto kao moja, samo je ova ljubičasta. Omiljena boja moje drage. Mladić na ulazu vikne:
“Bok mama”.
Čuje se samo glas nakon toga: “Evo sine, sad će ručak biti gotov, kako je bilo na fakultetu?”
Otac me u tom trenutku primi za ruku.
Druga žena ulazi u kuću i vikne: “Andrea, daj mi malo crnog konca, molim te, nestalo mi je”, a glas žene uzvraća:
“Niko, daj molim te susjedi Dragici crni konac iz kutije u ormaru ispod televizora”
…
Aljoša
Lav
Marija
29/06/2012 at 6:30 pm Permalink
Priča je zanimljiva, naracija je zasićena lirskim elementima, živa, počinje u realističnom stilu da bi u trećem ulomku prešla u snovidno, tragično, kao da se odvijaju dvije iste, a oprečne radnje drastično pomaknute u vremenu. Posebno vrijedna priča. Pozdrav Kristiane! 🙂
29/06/2012 at 6:45 pm Permalink
Hvala ti Marija, jedino nisam siguran da li ti je jasan kraj i sta se tu zapravo događa, a volio bi znati da li je shvatljivo, jer me zanima da li će te vi čitatelji razumijeti ili možda nisam baš to napisao jasno?
LP
29/06/2012 at 6:55 pm Permalink
Kraj mi nije bas jasan, da li je Andrea i Dragica jeda osoba?
Crni konac kao da simbolise smrt, kao san, ili halucinacija tvoje smrti.
Mozda gresim, ali obijasnices. Jako dobra prica iz groznog vremena rata
Lep pozdrav 🙂
29/06/2012 at 7:19 pm Permalink
Ne Dragice, to su dvije osobe….. Ja sa ocem gledam snimku na kojoj su Andrea moja žena, Niko moj sin, i susjeda Dragica (sporedan lik). A njihova imena sam spomenuo u drugom odlomku. Što znači da sam poginuo na toj straži, a i moj otac koji me dočekuje je mrtav i pokazuje mi moju ženu i sina na nekoj snimci…. U životu je već znači prošlo mnogo godina, a ja tek shvaćam da sam mrtav kada na snimci cujem imena žene i sina. Zato je cesta prazna, kuće su napuštene a docekuje me otac na onom svijetu sto znaci da je i on poginuo u ratu, a ja to nisam znao. Zamislio sam to kao neki međuprostor u kojem shvatis da te vise nema na svijetu i da vidis da su tvoji voljeni ok, pa da mirno mozes nastaviti u onaj svijet. Crni konac je simbolican isto naravno jer oznacava crni kraj, odnosno smrt, u ovom slucaju moju.
Eto.
LP
29/06/2012 at 7:38 pm Permalink
Kristijane, jasno je da se sve događa u jednoj drugoj vremenskoj dimenziji, da vojnik promatra budućnost u kojoj njega nema. On je ostao u svojoj okamenjenoj stvarnosti. Ako je čitatelj u nedoumici, simbolika konca ga vodi na pravi put. Nije potrebno da priču učiniš prohodnijom, malo konfuzije u igri vremena je dobrodošlo, djeluje pomalo fantamazgorično, a time i privlačnije. meni je stvar odlična 🙂
29/06/2012 at 9:41 pm Permalink
e ovako krećem od greškica, mislim ono što mi je zapalo u oko, u prvom dijelu teksta imaš dosta puta ponovljenu riječ tvoj/tvoja, da malo promijeniš bilo bi još moćnije
riječ na sred mislim da ide zajedno (to bih ipak trebao pitai nekoga tko bolje sa tim barata ali siguran sam 98.8% da sam u pravu
i ”neku snimku nečega” mislim da ti ipak možeš bolje od toga
nemoj se ljutiti na ovo gore od mene nije bilo zlonamjerno
a sada (nisam odmah htio čitati komentare već napišem što ja mislim pa se vratim i na njih)
mislim da je prvi dio o ljubavi
drugi dio o ”tebi” na ratištu blicevi
”sin” je odrastao, kuća, neka sjećanja
ako sam išta dobro povezao
ali kao sijelo kupno sviđa mi se, noć, sfd
29/06/2012 at 9:42 pm Permalink
p.s. ”sijelo kupno”- cijelokupno”
30/06/2012 at 11:03 am Permalink
Mastovito napisano!I ja sam tek sve shvatio kada sam tvoje komentare procitao mada sam slutio tragicnost cijele price.
Pozdrav!
30/06/2012 at 6:31 pm Permalink
Napisao si lijepu priču ,
za svoju dušu ispisao simboliku koja i ne mora savkome biti jasna.
Zaintrigirao jesi, što znači da je dobro i lijepo.
Pa sjetimo se malo koliko puta smo se mučili na satovima književnosti s onim poznatim pitanjem na satu:”što je pjesnik htio….”
Pozdrav dragi Kristijne!