Rođeni iz vode

na istočnoj strani slobode

budimo se u blatu

s golim neznancima

vadimo vjeđe iz skorenog trnja

s mirisom mokraće i starih prnja

na putu za nigdje

crnim noktima ranjavamo zore

koje po plićacima posrću

s bijelim iglama u grudima

skrivene pred ljudima

palimo mirisni tamjan u

praznim očima mladenaca

oni ne mare za znamen

bacaju hostiju u plamen

koji iz maglenih dlanova

dušu rastače, nudi šaptače,

valcer i šut nade uz stare balade

na putu za nigdje

čujemo plač i majku gdje jeca

čujemo zvono da breca

oni zaspaše zauvijek u

proljetnom cvatu

jastuk grli veo i toplu kravatu.