Čuj Proljeće!

Čuj Proljeće!

Ustupi mi djelić svoje sreće,

Od mrmora do žubora veselih potočnih voda,

Mirisa zemlje iz brazde kojom ide roda,

Saga cvjetnog što ovdje vri i uokolo kreće,

Procvati u meni vrtom onog svog žića,

Nek samoća me prođe cvrkutom ptića,

Iz drevnih lastavičjih gnijezda vrline.

Čežnje i nade probudi mi plam,

Sve ugaslo u meni probudi što znam.

Razbi to obilje tišine zaboravljenog u samoći,

Mirisnim lahorima što nose žive oči

Bijelu tajnu svijetle strane ti mi nudi.

Čuj proljeće !

Tad mokar posljednji puta

Nahranjen moćnim tvojim lijekom,

Neobazrivih vidokruga s mog puta,

Krenem sretan nepovratnom rijekom…

 

Autor: Stanko Petrović – Staša