Kad ne bih znala,
a vjerovala u tvoju riječ,
bio bi u mom srcu
i kucao u ritmu sata,
svake sekunde svakog dana,
bio bi klatno što vuče
iz moje duše ono božansko
što spava i sanja.
Kad bih znala,
a vjerovala u praznu riječ
bila bih neznalica, tat,
što potkrada sebe od sebe
i skriva se negdje unutar tebe.
Kad bih vjerovala,
u nebesko bistro jezero
skriveno u dubini tvog oka,
zaplivala bih do tvog pogleda
uronila unutar tebe i plimom
ljubavi podigla sebe do tebe
i samo vjerovala.
Objavljeno 02.02. 2014 Poezija Online
Tanja Tadić
katarinab
Suzana Marić
Aljoša
Tonka
07/10/2017 at 10:41 pm Permalink
Draga Marija hvala ti od srca, ali pjesma je toliko puta “upotrijebljena” da je izgubila na originalnosti, izvornosti, ali moja duša zna kada i kome je napisana! Ugodnu večer ti želim!
08/10/2017 at 8:33 am Permalink
Kad ne bih znala,
a vjerovala u tvoju riječ,
bio bi u mom srcu
i kucao u ritmu sata,
svake sekunde svakog dana……lijepa pjesma Tanja, VP
08/10/2017 at 10:07 am Permalink
Dobro je znati a ne znati
pozdrav tebi
08/10/2017 at 2:28 pm Permalink
Sani, Bobo hvala vam što ste zastali – pozdrave vam šaljem!
08/10/2017 at 7:16 pm Permalink
Skladno i ritmično ali nadasve osjećajno.
Lijep pozdrav!
08/10/2017 at 7:39 pm Permalink
Vrlo emotivno i sjetno. Pjesma koja nam daje ujedno odgovore na sva postavljene pitanja kada smo u dilemi, kada sami sebe zavaravamo i ne želimo si priznati istinu. Kad bi sve vjerovali poklonili bi sebe u potpunosti bez razmišljanja, ali ponekad instinktivno znamo prepoznati istinu.
Vp! 🙂