Dagerotipija

Spotičem se o
nedorečenu energiju
u našoj spavaćoj sobi,
gdje je tvoja sjena
prisutna u najmrklijim
vremenima naših
samouništenja.

Mi se volimo
krajnje neobično,
ponekima uvelike
neshvatljivo,
na nepoznate načine
drevnih reinkarnacija
i sunovraćenja u
pepeo zanosnog
sagorijevanja.

Svezanih očiju
nestajemo,
gradimo se i
ponovno osvajamo,
nižući neprolaznost
kao bisere bačene
u kartaškoj igri.

Spojila su nas
samoubilačka bježanja
od naše biti,
i bili smo stavljeni
pred zid
mladenačkog buntovništva,
revolta i nesnosne
otuđenosti od
svekolikog pučanstva.

Već je jesen.

Otkucava starinski sat,
i trza me paraliza sna.

Snivam da vani
leprša snijeg,
i topi se o rubove
tvojih potplata,
dok pucketa
ugodna vatra
zapaljena u
našem kaminu,
i prostorijom se širi
zamamna aroma
cimeta, klinčića
i tek skuhanog čaja.

U pepeljari
počiva opušak,
a na pragu
tvoje svečane cipele,
i ormar je prepun
izglačanih košulja,
ali kao da
nešto nedostaje.

Noć se prikrada
morbidno sporo,
i dan gubi
bitku sa sutonom,
u kojem slutim
skorašnji povratak.

I znam da ćeš mi
s vrata viknuti-
hej, ženo moja,
otišao sam
samo na tren,
moleći Boga da se
što prije vratim.

Lorena Vojtić

Brooke Shaden Photography

Nema komentara za "Dagerotipija"

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.