Dan u životu

Veliki ljudi vječito hodaju pogrbljeni, dok oni maleni pokušavaju iskoristiti svaki milimetar dat od majčice prirode, kako bi se bar malo istegnuli. Odakle nam ta želja za visinom, ta bizarna opsjednutost veličinom? Još od davnina čovjek je pokušavao prekriti taj tjelesni nedostatak raznim dodacima, instalacijama ( ne uvijek nužno na glavi), kako bi skrenuo pozornost od svoje (ne)visine, te ju usmjerio u neki atraktivni modni dodatak.

Aah, tipično za ljude!
Uvijek želimo nešto više, nešto veće od života, od nas samih. Cijenu, ma koliko ona bila visoka, čini mi se, spremni smo platiti. Zaokupljeni golubovima na granama, propuštamo svakodnevnicu. Običan, suhoparan, već viđeni dan. Sutra. Danas. Jučer. Stojimo u središtu pozornice, dok se kulise iza nas izmjenjuju. Buđenje. Posao. Spavanje. Opet i opet.
Umara. Opterećuje. Zamara.

Radost u svakome pojedinome jutru, stvaramo sami. Radost pristavljanja džezve s vodom na štednjak, znajući da ćemo popiti svoju jutarnju kavu. Radost spravljanja objeda, znajući da će to biti zdrav obrok za cijelu obitelj. Posebnu radost može izazvati odlazak na počinak.
Kad legnemo u postelju i zatvorimo svoje kapke, nakon naporna dana, bez i jedne misli koja bi nas vratila u neku stresnu situaciju ili nam ometala stanje potpunoga mira.
Tada znamo da je još jedan dan prošao uspješno, na naš način (uz našu suptilnu kontrolu) i promijenio našu osobu nabolje.

Budim se. Oslušnem ptičicu koja pjevuši kraj moga prozora, a nebo u daljini plavi se plavije od Microsoft plave. Miris kuhane kave osijećam proliven po nepcima, dok se iz dubine sebe nasmiješena protežem, bez skrivene želje da postanem viša.

2 komentara za "Dan u životu"

  1. Lela
    05/12/2017 at 9:18 pm Permalink

    Pravu vrijednost života, tj. vrijednost i najmanjeg trenutka u životu većina shvati tek kad im život neumoljivo klizi niz prste…drago mi je da nisi u toj većini. 🙂

  2. Suzana Marić
    06/12/2017 at 8:16 pm Permalink

    Odlican tekst,Easy!Lp 😃

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.