Đavolijada (I.)

Čovjek
sav u znoju
prisustvuje
čudnovatom
boju

Majka
u bijeloj
odori
sa sinom
se bori

U rukama
sina nose
držeć ga
za noge bose

Udaraju dijete
majku tresu
oboje su
sutradan u
lijesu

Čovjek
ukipljena
stasa
u društvu je
Božjeg glasa

Grešniče bludni
tvoja je
sramota
odnio si
dva života

Zaista
bludnik reče
ubio sam ženu
nešto mi
najveće

Ubrzo se
ubojica
nađe ispred
vražjeg lica

Bijedna budalo
krvavi nesretniče
zar postoji žrtva
što svojoj
ubojici kliče

Bijednik
ne primjeti
čudo vražjeg plesa
ipak je pobornik
Božjih čudesa

I
sutradan
povorkom
prođu tri lijesa

Jedan komentar za "Đavolijada (I.)"

  1. Marija
    10/11/2012 at 8:33 am Permalink

    Stvarno đavolijada. Uvijek biraš najmračnije teme. Nameću se, oko nas su, teške, mračne. Tvoj način obračuna s njima je iznijeti ih direktno, ubojito, bez zamagljivanja, stihom koji šiba. Crn si, ogorčen ustrojem svijeta i to se osjeća. Lijep pozdrav Morph 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.