Dijabolične sjene

Želiš li masku ili ogledalo moje duše ? Šapni mi gotovo nečujno namjerniče. Bestijalni putniče.

Nekim odabranim riječima koje skidam s jezika i slinom ih lijepim za žedan papir, indirektno ukazujem na vlastitu ranjivost. Ponekad pišući, ispljunem misli. Razmazujem ih lomnim prstima. Upravo u njima opipljiva je sadašnjost nadahnuća, na dodir osjetljiva. Otkrivam u strancu pogled znatiželjnika, krvožednih prolaznika. Krećem se naga, svjesno razgolićena. Zašto? – preispitujem Onu posrnulu, prijetvornu sebe dobro začahurenu u riznici samoće. Praćenu dijaboličnim sjenama.

Svemir ne osluškuje moje bilo. Ovaj Mjesec mi se kurva. Ionako sve je uzalud, trag ostati neće. Niti jedna sjajna Zvijezda ne nosi moje ime. Pseudonim prisutnosti isuviše postojan je s ove strane svijesti. Poželjela sam glavu s ramena skinuti, brižno ju na jastuk odložiti. Odreći se svojih kosti. Sadržaja razlivene ljubavi, skorenih osjećaja. Nekako čudesno oslobođena patetike, ubuduće probuditi se krvava. Živa. Pojesti sve snove. Otrovati tišinu.

Slučajno rastvorenim mislima utrobu sam izvadila. Teško skidam okove bremena prošlosti. Proganja me Utvara boli. Mnogi su se moje krvi napili. Pod svoj komad vlažne zemlje tijelo sakrili kad najviše sam Čovjeka trebala. Sama sam kriva. Meso sam na pladnju ponudila, osluškujući lom kosti u čeljusti pohotnika. Opustošena je rascvjetala dolina mojih sanja. Svojevremeno snivala sam nepregledna polja mirisnih makova. Opijena živim ljudima, njihovim slatkim sokovima. Žedna.

Želiš li masku ili ogledalo moje duše ? Vriskom me rastvori, uklizavši u mene svojom istinom ! Prolazniče.

*
Silence

10 komentara za "Dijabolične sjene"

  1. Jim Corbet
    15/09/2012 at 8:27 pm Permalink

    Želiš li masku ili ogledalo moje duše ?

    Ja bih uvijek izabrao ogledalo duše jer maske su na svakom koraku kao da smo na maskenbalu, još jedna snažna pjesma, bravo Perla, pozdrav !

  2. stefi
    15/09/2012 at 9:41 pm Permalink

    . Opustošena je rascvjetala dolina mojih sanja. Svojevremeno snivala sam nepregledna polja mirisnih makova. Opijena živim ljudima, njihovim slatkim sokovima. Žedna.
    Svojevremeno si očito bila sretna a sada?.Blu odlična kao i uvijek svoja i samo svoja.Lijep pozdrav.

  3. dinko1941
    16/09/2012 at 6:15 am Permalink

    Ponekad, ali samo ponekad, čovjek u trenutku rezignacije , kad ne zna što uraditi sa samim sobom, razmišlja duboko u sebi, pa se stvara slika kao ova prozna pjesma, u početku blago, zatim snažno i grubo, pa na kraju se polako hladi. Bravo, super ti je ova pjesma 🙂

  4. Marija
    16/09/2012 at 6:45 am Permalink

    “Ponekad pišući, ispljunem misli. Razmazujem ih lomnim prstima. Upravo u njima opipljiva je sadašnjost nadahnuća, na dodir osjetljiva.”
    Predaješ se potpuno i kao žena i kao autorica. Željna ispunjenja. Otvaraš svoju nutrinu i tjelesno i dušom. Sad nastaje problem. Prolazniku. Prolaznika percipiram kao nešto strano, udaljeno, nepoznato.
    Prolaznik može biti i drago biće jer svi smo mi prolaznici u životima drugih. Ali takvom prolazniku nadjevamo imena. Ne vršim psihoanalizu, samo sam zadivljena kako jednom rečenicom možeš u sukus razmišljanja uvesti čitatelja puštajući mu da sam usvoji pjesmu onako kako mu trenutnom raspoloženju odgovara. Dobra pjesma Perlaa, lijepo jutro želim 🙂 🙂

  5. songfordead
    16/09/2012 at 8:41 am Permalink

    uvučena tanka, rastezljiva nit kroz oči naše duše, gibko se leluja u venama naše sudbine, u dan ulaze zajedno buka i tišina, tko je zvučniji, ritmičniji, protest zbog Gladi, strasne ruke se zajedno kupaju u plavoj vrućoj vodi, tonovi modrine prelaze preko crvenog u ljubičasto, valovi noći gipka tijela uvode u usta ugriza, željni čežnje pod stablom palme razbijeni su čavli koji su stezali okove grizodušja, ostaje nam pogled u ogledalu, slika nage prikaze što piše o karika ponosa,
    jedino mi sada ostaje odsjaj tvojih riječi koje mogu pohvaliti
    uživaj draga Perlita

  6. songfordead
    16/09/2012 at 8:43 am Permalink

    karika- ispravak krivog navoda karikama
    pozdrav

  7. Kristian Svalina
    16/09/2012 at 9:36 am Permalink

    Super Perlito.
    Uzivam u tvom izražaju….
    A ti nama ne dajes ni ogledalo duse ni masku, vec…..
    samu dusu….
    LP

  8. faiza
    16/09/2012 at 9:50 am Permalink

    Teško skidam okove bremena prošlosti. Proganja me Utvara boli. Mnogi su se moje krvi napili. Pod svoj komad vlažne zemlje tijelo sakrili kad najviše sam Čovjeka trebala. Sama sam kriva.

    da,baš tako..teško…
    i ja sam uživala Perlo
    pozdrav :))

  9. ENEDIEL
    16/09/2012 at 11:01 am Permalink

    utonula u tvoje riječi,predobro ,tako si dobro opisla sebe i svoju borbu sa samom sobom, između htjenja ( kad najviše sam čovjeka trebala ,ma onda ga nema ni na vidiku,) i stvarnosti i bola,ma super,pozdrav

  10. blueperlaa
    17/09/2012 at 2:16 pm Permalink

    Ljudi, hvalaa na čitanju 🙂 Uživajte !

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.