Sve teže je nositi se s težinom svagdanjeg, uključujući i radost .
Uza sve u danu treba znati i moći zagrliti i mokrinu .
Ruke mi se nekako sporije šire i zagrljaj postaje uzak prostor i gdje tu da stane kiša.
Ali ona ne traži moje dopuštenje staje mi u kosu , po vratu , može i u cipelu i može gdje god hoće.
Nema načina da je zaustavim ,znam i ne pokušavam
Usporava me pa stižem šljapkajući u krivo vrijeme na krivo mjesto .
I ne znam zašto mi padaju rode na pamet, pa u te ptice više nitko ne vjeruje .
Ramena mi se opuštaju sve su niža i u njihovu spuštanju lagano proklizava i moj optimizam.
Ma mogu ja zagrliti mokri dan . Mogu pretočiti oblak u oko i pogledati sve iz drugog kuta
i naći pravo mjesto za svoje sitno tijelo . Čekati.
Polako me obuzima nemir i lako prepoznajem to svoje crnilo ali moram ga preobraziti u bijelo .
Zatvaram oči i šutim ispod kapka , uvijek pomaže .
Par sekundi preturam po svojim emotivnim ladicama .
Vidim omot knjige i suknju boje čokolade i savršeno prekrižene noge.
Smeđi kožnati kovčeg iz tamo neke godine prije .
Čitam : “Da mi je danas bilo ne susresti sebe” – Herta Muller
Ponavljam da mi je bilo , ali nije .
Imena junakinje se ne sjećam . Da li je uopće bilo spomenuto . Ne znam
Kiša ne prestaje . Dan će se ugušiti u vodi . Noge su mi mokre i hladnije.
Ona druga ispod mene prve glasno recitira :
“Drvo ima krošnju,
Voda ima čaj,
Novac ima papir,
A u srcu snjiježi,
U krivo se vrijeme bijeli .
Kako li se zvala ,kako ?
Ona koja je kad je bilo teško , teže i još teže uvijek recitirala .
Ne znam joj ime ali znam još stihova:
“Kamo idu mrav i – u šumu
Kamo ide šuma – u drva
Kamo idu drva – u vatru
Kamo ide vatra – u srce”
Čujem je kako pjevuši i toplo mi je .Grije me i mijenja .
Usmjerava misli na lijepo , moj mokri dan grlim moj komadić života .
Pristajem da me mijenja ona tako živa
među koricama knjige.
Marija
Suzana Marić
27/03/2012 at 11:29 am Permalink
Čujem je kako pjevuši i toplo mi je .Grije me i mijenja .
Usmjerava misli na lijepo , moj mokri dan grlim moj komadić života .
Pristajem da me mijenja ona tako živa
među koricama knjige.
prelijepo Bobo:))
ja se pronašla više puta u tvojim riječima
pozdrav:))
27/03/2012 at 11:45 am Permalink
[email protected] :drago mi je da je tako ,ako sam ti i za malo uljepšala dan ,radosna sam
27/03/2012 at 11:52 am Permalink
Fenomenalna ti je pjesma, nemam riječi s kojom bi opisao sve te divne slike koje su ugradila u ovu super poeziju. Osmjeh Tebi 🙂
27/03/2012 at 12:04 pm Permalink
Htjela bi zagrliti sve oblike i vidove života. Htjela bi, ali ne možeš pa kao dijete spuštaš ruke, skupljaš ramena i pokušavaš iznova, iz drugog kuta.
Mudra je osobina strpljenje. Puno si ga puta iskušala. Problem se umori i odjuri nekuda. Ili ga gledamo drugim očima.
Tražimo izlaz u poeziji. Recitiranju misli. I dolaze nam, tuđe dobre misli nastale u nekim samotnim danima.
“Pristajem da me mijenja ona tako živa
među koricama knjige.”
Boba, ova tvoja pjesma je dar koji ću često disati. Hvala. 🙂
27/03/2012 at 5:50 pm Permalink
BAŠ JE DOBRA, POSEBNA
Polako me obuzima nemir i lako prepoznajem to svoje crnilo ali moram ga preobraziti u bijelo
I POSEBNO ONAJ DIO SA SUKNJOM BOJE ČOKOLADE
PUNO POZDRAVA
sfd
27/03/2012 at 9:01 pm Permalink
Par sekundi preturam po svojim emotivnim ladicama .
Super preturene ladice emocija da crno postane bijelo.Predobra pjesma.
28/03/2012 at 9:27 am Permalink
Drago mi je da si se ovako raspisala u ovoj pjesmi, sve mi je sjelo..
Zatvaram oči i šutim ispod kapka , uvijek pomaže .
Moglo bi se još toga izdvojiti ali ovo mi je nekako najbliže srcu, valjda i ja tako radim 🙂
Posebno lijepa i dobra pjesma, pozdrav Boba!
29/03/2012 at 5:22 am Permalink
Boba, bila sam ovdje … i osjetila ispisane misli razmišljajući o tome kako neke emocije naviru upravo s dolaskom kiše. U nama.
Veliki pozdrav !