01 listopada 2012
Autor: Dinko
Kategorija: Ljubavna, Pejzažna
Plavi baršun neba blijedi
večernja zvijezda ističe svoj sjaj,
u nemirnom moru žubore vali
nikog nema u mojoj vali…
Kovitlaju se vali na pučini stvarnosti,
njegovi beskraji šumovi samotni
diraju u srce nesretnom galebu,
bez krika, usamljen na goloj hridi…
I gledam noć, hodam po golom žalu,
davna mladost ostala je iza mene,
pale se zvijezde mjesec stidljiv trag,
utihnula zvona kampanela mog grada…
Večernji žamor toplog ljeta još traje,
samuju osjećaji u pustom kraju,
tmina mi daruje svjetlo tvog oka,
u hramu ljubavi ja mislim na tebe…
Drhtaj me prožima po cijelom tijelu,
svoj život na dlanu darujem ga tebi,
dotaći ću snove na obroncima sna
ovog jutrenja dok zvijezde blijede…
Marija
Suzana Marić
01/10/2012 at 4:38 am Permalink
Nostalgično , pomalo tužno.
Voliš žar ljeta , vrelo života. Sve ima vijek, ne voliš gole žale , samoću.
“tmina mi daruje svjetlo tvog oka,
u hramu ljubavi ja mislim na tebe…”
I kada sve prođe i kad jesen dođe , tvoj izvor, tvoj hram srće je uz tebe.
Krasno.
Pozdrav Duškoo!
01/10/2012 at 6:32 am Permalink
Hvala draga Marissa na lijepom komentaru 🙂
01/10/2012 at 8:19 am Permalink
Eto Dinko ti postao i Duško. Marissa nam nešto često brka imena. I ja sam nedavno bio netko drugi. Hehehehe. 🙂
Predivna pjesma, baš za čitati i čitati u nedogled…
“utihnula zvona kampanela mog grada…” predivan stih.
LP
01/10/2012 at 8:29 am Permalink
ovog jutrenja dok zvijezde blijede…
odlično Dinko, biranim izrazom uvijek pronalaziš ljepotu, pozdrav !
Marissa, koncentriraj se 🙂 pozdrav i tebi 🙂
01/10/2012 at 9:41 am Permalink
Hvala Kristijane i Jime! Ipak mislim da Marissa ne griješi, to me ona naziva Duškom iz milje kao: dušaaaa… 🙂
01/10/2012 at 11:02 am Permalink
Sva čula uživaju. I duša. 🙂 🙂
01/10/2012 at 5:53 pm Permalink
sjetni stihovi, kao da si utonuo u uspomene, sve ostavio i otišao za svojom dragom, ona i međusobna ljubav nadoknadili su sve ,pozdrav
02/10/2012 at 3:57 am Permalink
Baš iz duše Dinko.