Dragi Adame

 

 

Kad smo zagrizli u nar

napravili smo pomutnju.

Meni se pri ugrizu, niz bradu, iscijedio crveni sok

i od tada sam, baš svaki mjesec krvarila.

Ti si pojeo te sjemenke,

za koje smo mislili

da su božje suze,

zapakirane i skrivene u mošnje,

da nitko ne bi (sa)znao

kako On plače nad sobom.

 

Kad si bio pun sjemena

stresao si ga u mene,

jer zemlju još nije imao tko preorati.

Rodili su se prvi sinovi,

za koje ne znam, kako su se razmnožavali,

ta, nije bilo ljudi,

možda su sodomisti

i svi su ljudi križanci sa životinjama,

otuda različitost –

kako bi uopće moglo biti drugačije.

 

Samo ptice su izbjegle dijeljenje gena.

Zato se oziremu u nebo,

kao ka nečem izgubljenom.

 

 

prepjev: Ljubica Ribić

Jedan komentar za "Dragi Adame"

  1. katarinab
    09/09/2018 at 11:41 am Permalink

    Irena, odlična misaona pjesma koja potiče čitatelja na razmišljanje i budi mu maštu. Veseli me da nas još ima koji crpe inspiraciju u vječito nerazriješenom znanstvenom pitanju kako je nastao čovjek.
    “Samo ptice su izbjegle dijeljenje gena.
    Zato se oziremu u nebo,
    kao ka nečem izgubljenom.”

    Veliki pozdrav i krasan ostatak dana ti želim! 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.