Duhovi prošlosti

Šutjeli smo zagrljeni. Noć je bila prohladna i oblačna, jedna od onih kad se tama razlije svuda oko nas, pa nam se i u dušu uvuče neka nelagoda, kao tihi drhtaj od straha, čega li, da nas ne preplavi ista ta tmina, isti taj osjećaj nemoći, a opet i osjećaj snage koju samo noć, tajanstvena i tiha posjeduje. Tko bi razumio čovjeka i njegove nedorečene strahove.
Negdje u daljini čula se muzika. I sami smo krenuli tamo, ali smo, kao i mnogo puta do tada zastali ovdje, na obali ribnjaka. Bilo je to naše tajno mjesto, naše utočište od svijeta, radoznalih pogleda i svega što nas je razdvajalo. Riječi nam nisu bile potrebne. Voljeli smo isto, radovali se istom…tek huk sove negdje sa ruševnog krova starog dvorca, vratio bi nas u stvarnost.
– Idemo do dvorca, pozdraviti duhove prošlosti…oni su naši prijatelji…
I bili su nam prijatelji. Nismo ih dirali. Nisu nas dirali.
Tada smo posljednji put pozdravili duhove zajedno.

 

Još jedan pogled u retrovizor. Još jedno zbogom dvorcu Inkey i njegovim duhovima. Nismo se sreli dugih dvadeset godina…a tko bi znao, možda duhovi i nemaju osjećaj za vrijeme, možda je sve tek tren izgubljen u vječnosti, a mi tek prolaznici, putnici koji dotaknu obale životne rijeke i nastave dalje nizvodno.  Kako je krenulo, ni oni neće ovdje dugo imati dom. Beskućnici na vjekovnim ruševinama za koje više nitko i ne mari. Stid i obzir odavno su zaobišli ovaj narod i poveli ga u neke nove labirinte života u kojima prošlost više nema mjesta. Bar ne prošlost ove vrste.

 

5 komentara za "Duhovi prošlosti"

  1. Suzana Marić
    12/12/2017 at 1:42 pm Permalink

    a mi tek prolaznici, putnici koji dotaknu obale životne rijeke i nastave dalje nizvodno.
    Uživala sam u čitanju ,Lela. Topli pozdrav 🙂

  2. Marija
    12/12/2017 at 2:34 pm Permalink

    Sviđa mi se stil tvoje proze. Izraz je bogat, a jednostavan, jasan i zanimljiv, obojen je s malo lirike, fino doziran!:)

  3. Mihaela
    12/12/2017 at 5:48 pm Permalink

    Dijelim Marijino mišljenje. Lijepa proza koja realnost malo začini ljepotom lirike. Privuče i misaonost teksta, a ovu rečenicu moram naglasiti.
    “Stid i obzir odavno su zaobišli ovaj narod i poveli ga u neke nove labirinte života ….”

  4. Murtulica
    12/12/2017 at 10:43 pm Permalink

    Zaista lijepa proza, baš po mom guštu.
    Lp, Lela!

  5. Lela
    15/12/2017 at 8:23 pm Permalink

    Hvala svima na lijepim komentarima, čast mi je da vam se svidio moj prozni uradak. Lijepo vam veče!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.