Dum spiro, spero

Što li znači ovaj trenutak prepun zagušujućeg dima ? Pravim se da uživam u njemu i tom osjećaju zagušljivosti, ali istina je, dim nije taj koji me guši. Prolazim pored beskonačnog broja nepoznanaca, a moja gluma sreće, ne pridaje nikako osjećaj uvjerljivosti. Zašto uvijek o sebi razmišljam u trećem licu ? Ne shvaćam ovaj lažni osjećaj sreće, jer mene trenutno jedino što ispunjava je tuga. Pokušavam svoju grimasu od lica popraviti osmjehom, ali istina je, moj kamuflaž uopće nije uvjerljiv. Osjećam vrisak u svojim grudima i kako zahtjevnim, krivudajućim

putevima ide do mojih usnica. Ali ne ide van. Oh kako me guši taj kaos osjećaja i taj dim i zrak koji dijelim sa ovim nepoznancima. Ne znam je li to uopće moguće, taj osjećaj, osjećaj vječnosti u sekundi. Jedan trenutak zaustavljen za sva vremena, djeluje kao da traje vječno. Barem meni. Iskreno, nije ni sretan, nije ni tužan, samo je neutralan trenutak. A ja, ja sam zapeo u ovom trenutku vječnosti sa masom ljudi koje nikad nisam i nakon toga nikad neću vidjet. A opet, zauvijek ću ih viđati. Moja šalica je prazna. Ne znam zašto, ali oduvijek sam volio misliti kako su svakodnevne sitnice odraz velikih stvari u našim životima. Koliko me tek ta šalica podsjeća na moj život. Dobio sam je punu, sa svim obećanjima i očekivanjima. U jednom trenutku sve je nestalo. Neki dječak, lijepe kose i punih očiju samo je prošao pokraj mene i srušio sve što sam dotada imao. Čaša je ostala prazna. Samo obrisi nečega što sam nekad imao. Pogled mi odlazi na ekipicu pokraj mene. Djeluju tako sretno. Nekad sam i ja imao takve crte lica. Ali danas su mi ruke osušene, lice žuto, oči ugasle, pogled bljed, a tijelo i srce puno ožiljaka. Zaustavite ovaj svijet i vratite mi moj život, moju čašu onakva kakva je i bila do prije nekoliko trenutaka. Kako je sve moguće izgubiti u samo jednom trenutku nepažnje ? Shvaćam sada sve paradokse svijeta. Večeras, jedina želja mi je moja smrt, a opet molim Boga u kojega nemam ni trunke vjere niti sam ikad imao da mi vrati moj život. Izgubio sam sve. A opet moji problemi su tako mali. Kada se sjetim svih večeri koje smo sjedili na igralištu zagrljeni i gledali zvijezde kako padaju. Ali nikad mi nije u tom trenu palo napamet, niti me sjećanje poslužilo da je upravu preda mnom svijet umro. Tako barem kaže legenda. Cijeli svijet otišao, a moj tek započeo. Sada je tako s tobom draga. Moj život završio, a tvoj tek počeo. Oh kurvo prokleta, ljubavi moja zašto si sretna bez mene ? Nisi kriva, nije na tvoju dušu ovaj beskonačni trenutak koji postaje čista patnja i agonija u koži iz koje ne mogu pobjeći unatoč svom trudu ovog svijeta. Ni cigareta u mojim ustima ne pomaže bjegu. A dosad je uvijek pomagala i beskonačno me štitila od mojih misli. Ali meni više ne pomaže nijedna droga. Oh rakije rakije, rakije amo jer utjehe nema u vodi! Nema je ni u čemu drugome. Ni u čemu da budem precizan. Od čega li je vrijeme satkano da ga pokidam kao našu poveznost za koju sam se zakleo cijelim svojim tijelom i višom silom da ću je čuvati ? Zakletve su čudna stvar. Koliko sam ih dao a nijedna nije vrijedila. Ova jedna, jedina, koje su bile samo riječi mladog, zaljubljenog sanjarskog para izrećene u sreći i naletu ljubavi kida mi svaki dio tijela kao gladna životinja koja se bori za preživaljavanje. Oh spasi me ove moje odvratne kože, tko god da li si Bože! Kada ga već osjećam blizu, i lagano već mogu opipat I opisat, pusti ga neka priđe, taj moj kobni kraj. Nije mi žao. Održi svoju riječ i daj mi natrag moj mir. Tko god, štogod da si. Izlazim iz ove zagušljive prostorije. Koraci nikad nisu bili ovoliko teški. Osjećam se kao da na svojim plućima imam kamen, a pokušaj micanja, bio bi Sizifov posao. Prije dosta ljudskih, prolaznih godina, imao sam u školi filozofiju. Dojmila me se jedna priča. Kako nikad zapravo ne mozeš izaći iz prostorije. Kako bi došao do svog odredišta, moraš preć pola tog puta, pa pol od te polovice, pa jos pola od te polovice i onda još pola od te polovice. I to nikad ne završava. Sada shvaćam. Ja iz ove prostorije nikad nisam izašao.

6 komentara za "Dum spiro, spero"

  1. Marija
    Marija
    04/12/2016 at 9:27 pm Permalink

    “Dobio sam je punu, sa svim obećanjima i očekivanjima.”

    Dobijemo je stvarno ili je to samo privid mladog srca punog iluzija. Zanimljiv mi je ovaj monolog, razotkrivanje osjećaja, stavova, a svidjelo mi se i kako si spretno i nenametljivo ubacio na kraju Zenonovu filozofsku dosjetku o paradoksu kretanja.
    Dobro nam došao 🙂

  2. Mihaela
    Mihaela
    04/12/2016 at 9:45 pm Permalink

    Misli me odvedu do Svakidašnje jadikovke i dalje u život razočaranog čovjeka koji ipak diše punim plućima, iako je zrak zatrovan, a čaša prazna. Čovjeka koji shvaća svoju zarobljenost sobom, ali duh mu je ipak slobodan. Dok diše.
    Veliki pozdrav, beznadna dušo.

  3. Tonka
    Tonka
    05/12/2016 at 7:23 am Permalink

    Najveća pogreška koju svi činimo vjerujući u ljubav je želja za posjedovanjem. I sva naša, mislimo, ljubav se pretvara godinama u posjedovanje, a kada se slomi pečat kojim smo pečatili naše i samo naše, tada imamo taj osjećaj gubitka čiju bol nikakav lijek ne liječi. I na kraju ostaju polovice polovica. 🙂 🙂

  4. Krebs
    05/12/2016 at 7:37 am Permalink

    Woooooooow…….samo cu reci i dobro nam dosao Beznadni!!!!!!!!!!!!!!

  5. Lav
    Lav
    05/12/2016 at 10:19 am Permalink

    Uh, vidim da ću imati još jednog autora za čitanje kada odem na brod. Zanimljivo štivo!

  6. nevenka
    nevenka
    08/12/2016 at 10:01 am Permalink

    zanimljivooo
    pozz

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.