U srcu svjetiljka
grije dušu od ugljena,
i na hladnoći usamljen
promatram sebe, prosjaka,
što mrvice po tlu prosipa
pored zaleđenih koraka,
za promrzle nježne ptice,
i suze poput bisera
što tromo kliznu niz lice,
jer mi duša više nije,
što je bila nekada.
08/11/2022 at 4:06 pm Permalink
Ima nas onih koji smo samo “prosjaci” u ovom životu, jer svi koraci pored nas su zamrznuti.
Lp
08/11/2022 at 4:08 pm Permalink
Sviđa mi se pjesma, izvire osamljenost iz svakog stiha.